“Sad ću ti reći nešto što je teško reći. Molim te, slušaj, jer zaista to i mislim: Ne odustaj od mene. Ne mrzi me, jer ja kažem da mrzim tebe. Trebam da budeš jači/a od mene. Trebam te da mi budeš roditelj, iako kažem da ga ne želim. Trebaš imati više strpljenja, više razumijevanja, više prihvatanja. Čak i kad vičem na tebe, čak i kad ti kažem da te mrzim i dalje trebaš da me voliš.”
“Svaki dan je zatvor, zarobljen u ovom promjenjivom tijelu, ponavljajući isti dan iznova i ispočetka. Cijeli moj život sastoji se od stvari koje moram raditi, a ne stvari koje želim raditi. Testovi, kvizovi, čitanje zadataka, papiri, grupni projekti – Cijeli dan provodim s ljudima s kojima sam prisiljen/a biti: tinejdžerima koji se osjećaju jednako zbunjeno kao i ja.”
“Ponekad mi osjećaji budu povrijeđeni u školi – od nastavnika, pedagoga, ali uglavnom od drugih učenika. Ne govorim vam ovo, jer me je sram osjećati se povrijeđeno. Ne želim da znate koliko se povrijeđeno osjećam sve vrijeme.”
“Cijeli život mi je postao – ne želim … “ne želim se probuditi. Ne želim ići u krevet. Ne želim ići u školu. Ne želim … ne želim … ne želim.”
“Ne mogu smisliti nijednu stvar koju želim raditi – osim sna. To je jedino vrijeme kada nisam pod stresom, jedini put kada nisam zabrinut, jedini put kad nisam uznemiren/a”.
“Ponekad se skrivam u svojoj sobi i uživam u gledanju Netflixa, YouTubea ili bezumnih videozapisa ispočetka i ispočetka, jer ne mogu podnijeti da budem sa svojim mislima. Odvraćam pažnju od sebe. Zvuči li to ludo?”
“I, da, znam da je moja soba u neredu. Sviđa mi se tako: Izgleda kako se osjećam iznutra. I molim vas ne pitajte me šta nije u redu, jer ne znam. Ne znam odakle sva ova osjećanja dolaze.”
“Znam da si ljut/a na mene. Ne mogu te kriviti. Prestao/la sam razgovarati s tobom. Ponekad ti govorim takve loše stvari, užasne stvari. Krivim te, psujem te, odgurujem te. Ponekad lomim stvari, jer se unutra osjećam slomljeno.”
“Nije uvijek bilo tako. Kad pogledam stare fotografije na kojima sam u osnovnoj školi, vidim malo dijete koje je cijelo vrijeme sretno. Malo dijete koje je voljelo plesati i pjevati, koje je voljelo biti blesavo, koga nije bilo briga šta ljudi misle.”
“Osjećam se kao da je to dijete mrtvo.”
“Sad ću ti reći nešto što je teško reći. Molim te, slušaj, jer zaista to i mislim: Ne odustaj od mene. Ne mrzi me, jer ja kažem da mrzim tebe. Trebam da budeš jači/a od mene. Trebam te da mi budeš roditelj, iako kažem da ga ne želim. Trebaš imati više strpljenja, više razumijevanja, više prihvatanja. Čak i kad vičem na tebe, čak i kad ti kažem da te mrzim i dalje trebaš da me voliš.”
“Kad bih vam mogao/la reći kako mi možete pomoći, rekao/la bih ovo:
1. Daj/te mi prostora.
Nemojte ulaziti u moju sobu, galamiti na mene i postavljati mi zahtjeve. Nemam odgovore. Kad me gurnete ili vičete na mene, osjećam se još gore. Moram biti sam/a. Treba mi prostora.
2. Ne viči/te na mene.
Buka u mojoj glavi ponekad je toliko glasna da jedva čujem vlastite misli. Ne mogu to podnijeti. Kad vičeš/te, osjećam se još gore zbog sebe. Osjećam se nevoljeno. Osjećam se kao da sam tvoje/vaše najveće razočaranje.
3. Oduzmite mi mobilne uređaje i elektroniku.
Ne mogu spustiti telefon; Pokušavam, ali jednostavno ne mogu. Znam da me pojede svo vrijeme, ali ne mogu sebi pomoći; Ne mogu prestati provjeravati imam li poruke, imam li nove obavijesti ili lajkove. Trebam tvoju/vašu pomoć. Morate mi postaviti granice u korištenju tehnologije. Molim te/vas. Borit ću se s tobom/vama, ali to mi treba. Ne pokušavaj/te da me urazumite: samo to učini/te.
4. Odvedite me na neko mirno mjesto.
Kažem da ne želim ništa raditi s tobom/vama. Ali ako biste me mogli odvesti na neko tiho mjesto, negdje bismo mogli hodati zajedno i ne raspravljati se, negdje gdje mogu osjetiti sunce i osluškivati vjetar u drveću, negdje gdje mogu disati i zaboraviti na sve što me muči, mislim da bih volio/la to. Čak i ako ne razgovaramo, osjećat ću se utješeno.
5. Prestani/te mi udovoljavati.
Prestani/te mi davati sve što želim. Što mi više dajete, sve vam više zamjeram. Želim zarađivati stvari. Pomaže mi da se osjećam odraslim. Želim naučiti kako uštedjeti novac, potrošiti novac, podijeliti novac. I to nikada neću naučiti ako mi to budete davali. Mrzim što ovisim o tebi/vama; molim vas pomozite mi da se osamostalim.
6. Nađi/te mi nekoga s kim bih razgovarao/la.
Treba mi neko na koga bih se ugledao/la a da to nisi ti. Potrebna mi je odrasla osoba kojoj se divim, neko na koga želim da ličim, osoba koja vjeruje u mene, koja me tjera i koja me razumije. Mentor, savjetnik, terapeut … svako ko mi može dati nadu kada mi ona nedostaje.
7. Reci/te mi da me voliš/te.
Pretvaram se da me nije briga. Ali zaista moram čuti kako izgovarate riječi: “Volim te.” Zato što mislim da me trenutno niko ne voli. Iako ti od života pravim pakao, i dalje se moram osjećati voljeno. Posebno od tebe.
“Pretpostavljam da je to to. Znam da je biti roditelj zaista teško. Ponekad se vjerojatno zapitaš zašto si to uopće i postao/la. Ali bit ću bolji/a. Obećavam. Ostarit ću i ponovo ćemo uživati. Do onda shvati da te cijenim.
“Možda to ne govorim često, ali ipak te volim.”
Leave a Reply