Da li smo postali netolerantni na čovječnost?

“Gubimo li vjeru u sebe, u druge, u sve oko nas? Zašto nam se to događa? Ljudi su sve više postvali humani samo prema sebi. Tolerišu i opravdavaju sve svoje postupke. Kada su u pitanju drugi ljudi postali su bez imalo tolerancije, okrećući glavu od patnje i od pružanja pomoći pravdajući se nedostatkom vremena i sredstava. Druga šansa je prestala da postoji.”

Čovječanstvo kakvo poznajemo i kakvo bi trebalo biti je u krizi. Tolerancija kao da više ne postoji. Preuzela je netolerancija. 

Netolerancija u 21. vijeku razlikuje se od vjerske netolerancije mračnog doba u srednjem vijeku. Netolerancija u mračnom vijeku mrzila je intelekt, nauku i razum. Netolerancija modernog doba može bez razloga ošamariti bilo koga, bilo gdje i bilo kada. Postoji svugdje, uključujući demokratske uzore i toleriše zapadna društva kada su u pitanju nedemokratski razvijene zemlje svijeta. Ovo je složen i nepredvidiv fenomen ljudskog bića. Toleranciju se može vidjeti samo u trgovinama kada se kupuju različiti brendovi, jede brza hrana ili se putuje avionom. Menadžeri, službenici prodaje i drugi pružaoci usluga obučeni su kako tolerisati kupce, kada se smiješiti tokom plaćanja i kako privući pametnim, pa čak i lijepim osobljem. Svi ostali sektori društva širom svijeta izgledaju netolerantni.

Gubimo li vjeru u sebe, u druge, u sve oko nas? Zašto nam se to događa? Ljudi su sve više postvali humani samo prema sebi. Tolerišu i opravdavaju sve svoje postupke. Kada su u pitanju drugi ljudi postali su bez imalo tolerancije, okrećući glavu od patnje i od pružanja pomoći pravdajući se nedostatkom vremena i sredstava. Druga šansa je prestala da postoji.

Kada bi svi imali obzira i tolerancije prema drugima kao što imaju prema samom sebi svijet bi sigurno izgledao tolerantniji, humaniji i ljudskost bi imala šansu. Sve što je jednom čovjeku neprijatno, nepoznato i nedokučivo postalo je predmet netolerancije. Ukoliko ponašanje nekog našeg poznanika nije slično našem, ne trudimo se razumjeti zašto je to tako, odmah smo skloni osuđivanju, kritici i često udaljavanju od njega.

Šta zapravo znači tolerancija?

Riječ “tolerancija” ima svoje drevne korijene, a potiče od latinskog tolerantia: izdržati. Tolerancija, dakle, znači da trpite nešto što vam se ne sviđa ili vam je neprijatno. S društvenog stajališta to znači ne miješati se u izbore vašeg komšije, bilo da su to njihova vjerska uvjerenja ili sklonost društvenim pojavama kojih niste dio.

Netolerancija znači ne trpiti ono što vam se ne sviđa i nastojati mu naštetiti, bilo da progonite nekoga, zabranjujete rad ili kažnjavate skup uvjerenja.

Naša društva, i zapadna i istočna, nemaju toleraciju prema različitosti. Imamo mišljenje o svemu. O izboru partnera našeg poznanika, o odgoju djece, o pogledima na svijet. Ne pokušavamo razumjeti, a ni u kojem slučaju prihvatiti drugačije od nas.

Često smo u prilici vidjeti netoleranciju prema ljudima u pokretu. Pored toga što nismo praktično tu za njih, u vidu pomoći ili bar da im ne stojimo na putu do njihovih snova za boljim životom, znamo im biti i prepreka. Omalovažavanje, fizičko maltretiranje, propaganda, mnogo toga radimo da ljudima u pokretu osporimo, a možemo reći i zabranimo, njihovo pravo i dostojanstven život. Najgori oblik tolerancije jeste nijemo posmatranje patnje i praveći se da ih podržavamo, nijemo gledajući sa strane.

Okrenimo se oko sebe i vidjet ćemo bezbroj primjera netolerancije prema drugom, drugačijem i nepoznatom.

Tolerancija uključuje poštovanje individualne autonomije – ideja da se umovi i životi ljudi mogu razlikovati od naših. Možda se ne slažemo s njihovom praksom i uvjerenjima, ali tolerišemo ih, baš kao što želimo da i drugi toleriraju naša vlastita uvjerenja. Čini se jednostavno, a je tolerancija teška i intelektualno i emocionalno. Zbog toga ljudi često padnu na testu tolerancije, bilo da se radi o rasnoj, vjerskoj, etničkoj ili političkoj toleranciji, što kao rezultat ima haos i „masakre“ u društvima.

Povlačenje granice onoga što treba tolerisati nije uvijek lako. Jedno pitanje koje se odmah postavlja je da li treba tolerisati ideje koje su netolerantne. Ovom izazovu Karl Popper, uticajni austrijski filozof prirodnih i društvenih nauka, dao je naziv „Paradoks tolerancije“ tokom uspona autoritarnosti 1930-ih i 1940-ih.

„Neograničena tolerancija mora dovesti do nestanka tolerancije“, napisao je u svojoj knjizi „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“ iz 1945. godine. “Ako proširimo neograničenu toleranciju čak i na one koji su netolerantni, ako nismo spremni braniti tolerantno društvo od navale netolerantnih, tada će tolerantni biti uništeni, a tolerancija s njima.”

Agresija, diskriminacija, loše ponašanje prema drugim ljudima povezano je prije svega s negativnim vrednovanjem. Negativno vrednovanje rezultat je čovjekovog straha protiv društva i manifestacija njegovog neprijateljstva. Svatko od nas pokušava razviti strategiju ophođenja s drugima. Takva razmatranja mogu nas dovesti do zauzimanja agresivnog ili pokornog stava. Ako sam jači od ostalih, ne mogu mi naštetiti. Zato moram pokazati svoju snagu i to će mi olakšati život; ili ako nastavim izbjegavati ljude i zaključati se, postat ću neprimjetan i neće mi moći naštetiti; ili napokon, ako se podredim drugima, ni oni mi neće naštetiti. Međutim, takav pokoran stav često dovodi do agresije. Jer netolerancija potiče od negativne ocjene druge osobe. Teško je zamisliti situaciju u kojoj nanosimo štetu osobi koju smatramo izvanrednom i dobrom. Postoji strah da takvi etički temelji vrednovanja naginju određenoj intelektualnoj slobodi koja proizlazi iz apstraktnog karaktera većine etičkih razmatranja. Jedno je sigurno: glavno područje negativnog vrednovanja koje dovodi do netolerancije potiče od razlike između „ja i ti“, „ja i oni“, „mi i oni“.

Napokon, da bi mogli biti tolerantani, to jest prihvatiti da su ljudi različiti, treba biti u stanju podijeliti osjećaje druge osobe i koncentrisati se na druge, ne samo na sebe.

Kako možemo sresti sve više netolerantnih ljudi možemo govoriti  i o pojavi socijalne netolerancije, koja se javlja u obliku je netrpeljivosti prema kulturnim idejama ili načinima koji se razlikuju od vlastitih. Karakterizira je izbjegavanje ispitivanja takvih ideja (neispitivanje) i nespremnost da se u njima vidi bilo kakva vrijednost (neuspjeh da se vidi dobro).

Postali smo nehumani prema čovjeku i čovječnosti. Možda smo i zaboravili šta to znači. Ako prihvatimo drugog kao drugačijem trebamo znati i biti sigurni da nećemo postati kao on. Jer taj strah od nepoznatog i od mijenjanja je prvi razlog naše netolerancije.

Za razvoj ovako velike netolerancije, straha od drugog i drugačijeg nije nam odmogla ni pandemija korona virusa. Društvena recesija, koju nam je proizvela korona, zahtjevom za „socijalnu“ distancu obilježava i rastuća usamljenost i izolacija. I mnogo prije nego što je novi koronavirus razdvojio ljude jedne od drugih, usamljenost je bila velika. U istraživanju iz 2018. godine, Kaiser Family Foundation / The Economist otkrila je da se 22 posto odraslih osoba u Americi bori s usamljenošću. A ovo nije svojstveno samo Sjedinjenim Državama. Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Danska, Nizozemska i rastuća lista drugih zemalja, prepoznajući dubok i raširen problem, pokrenule su inicijative protiv usamljenosti radi edukacije javnosti i promocije praksi izgradnje zajednice. Ova usamljenost, udaljenost između ljudi jedan je od rizičnih faktora za toleranciju.

Rat. Siromaštvo. Zločin. Glad. Usamljenost. Uz sve nepravde koje postoje u današnjem svijetu, lako je izgubiti vjeru u čovječanstvo. Možemo se zapitati: Zašto bismo se brinuli ako niko drugi ne zna? Čini se da se nikad ništa ne mijenja ili poboljšava, tako da bismo mogli prihvatiti svijet kakav jest.

 Iako je važno prepoznati postojeće nepravde i na njih gledati kao na ozbiljna pitanja koja treba riješiti, za nas je jednako važno shvatiti svoj vlastiti uvid u to da ta rješenja postaju dio stvarnosti. Sljedeći citati o čovječanstvu mogu nas objasniti i nadamo se nadahnuti:

„Ne smijete izgubiti vjeru u čovječanstvo. Čovječanstvo je okean; ako je nekoliko kapi okeana prljavo, okean se ne zaprlja. ” – Mahatma Gandi

“Uskratiti ljudima njihova ljudska prava znači osporiti njihovu čovječnost.” – Nelson Mandela

„Ljubav i suosjećanje su neophodni, a ne luksuzni proizvodi. Bez njih čovječanstvo ne može preživjeti. ” – Dalai Lama

“Pojedinac nije počeo živjeti sve dok se ne može uzdići iznad uskih granica svojih individualističkih briga do širih briga čitavog čovječanstva.” – Martin Luther King, ml.

„Šta je tolerancija? To je posljedica čovječanstva. Svi smo formirani od krhkosti i pogrešaka; oprostimo međusobno ludost – to je prvi zakon prirode. ” – Voltaire

 „Svijet pripada čovječanstvu, a ne ovom vođi, tom vođi ili kralju ili princu ili vjerskom vođi. Svijet pripada čovječanstvu. ” – Dalai Lama

“Kada sloboda nema svrhu, kada ne želi znati ništa o vladavini zakona ugraviranoj u srca muškaraca i žena, kada ne sluša glas savjesti, okreće se protiv čovječanstva i društva.” – Papa Jovan Pavle II

“Na ovaj ili onaj način, svi moramo pronaći ono što najbolje potiče procvat naše ljudskosti u ovom savremenom životu i tome se posvetiti.” – Joseph Campbell

“Jedini smisao života je služiti čovječanstvu.” – Leo Tolstoj

„U lošim okolnostima, a to je ljudsko nasljedstvo, morate odlučiti da se vaša ljudskost neće smanjivati. Imate svoju humanost i ne smijete dopustiti da je išta smanji. Dužni smo znati da smo globalni građani. Katastrofe nas podsjećaju da smo svjetski građani, htjeli mi to ili ne. ” – Maya Angelou

“Svrha ljudskog života je služiti i pokazati suosjećanje i volju da se pomogne drugima.” – Albert Schweitzer

“Veličina čovječanstva nije u tome što je čovjek, već u tome šta je biti human.” – Mahatma Gandi

(Borgen projekt) 

Potrebno je da vratimo humanost u nas. Budimo tolerantni. Kad već možemo sebe iznova i iznova opravdavati, dajmo i drugima šansu. Život je kratak da ne pomažemo jedni drugima. Živjeti sami ne možemo. Ali možemo biti dio čovječanstva kakvog želimo vidjeti.