Kao generacija budućnosti, djeca su imala ključnu ulogu. Čini se da su roditelji, nastavnici i ideolozi bili uvjereni da će rat imati odgojno-obrazovni učinak na djecu. Od mlade generacije se očekivalo da iz sukoba izađe kao elita, marljivija, ozbiljnija i “patriotskija” od kohorte koja mu je prethodila.
Propaganda je oduvijek bila jako oruđe u sukobima. Današnja propaganda uveliko se dešava putem digitalnih medija i širenjem dezinformacija. Mogućnosti su nenadmašne i nepregledne. Zaustavljanje dezinformacija u digitalnom okruženju nije lako, a može se reći da nekad izgleda i nemoguće. U današnjem svijetu djeci i mladima su dostupna sva moguća sredstva digitalnih medija. Njihovo kontrolisanje u smislu šta gledaju i kojim informacijama su izloženi čini se kao nemoguća misija, kako za roditelje, tako i za nastavnike i druge stručne osobe. Kako djecu i mlade osposobiti da svojim kritičkim promišljanjem uvide razliku između prave informacije i dezinformacije? Jako teško pitanje. Posebno u ovim trenutnim izazovnim vremenima kada vidimo sukob na teritoriju Evrope, našeg kontinenta, ne tako daleko. Kako raditi na tome ako još nismo preradili ni informacije iz prethodnog rata?
Jedan jako zanimljiv tekst koji je napisala Judith Fritz govori o tome kolika je bila važnost djece i mladih u mobilizaciji u propagandnom djelovanju tokom Prvog svjetskog rata.
Sve zaraćene države učinile su djecu i tinejdžere metom intenzivne propagande s ciljem njihove integracije u sukob. Roditelji, škole i klubovi, kao i knjige, pjesme i igre bili su glavni pokretači ove mobilizacije. Cilj ove ideologizacije bio je prenijeti koncept ‘pravednog rata’, izazvati entuzijazam kod djece i regrutirati ih za aktivnosti koje podržavaju ratne napore.
Tokom Prvog svjetskog rata uključene zemlje su također nastojale pridobiti podršku žena i djece za rat. Osim snaga koje se bore na raznim ratnim scenama, očekivalo se da će zaleđe ili domaći front također doprinijeti postizanju ratnih ciljeva. Djeca nikako nisu bila izuzeta od ove mobilizacije i propisno su postala meta ratne propagande.
Razlozi za ovu intenzivnu „infiltraciju“ mlađe generacije bili su brojni i različiti. S jedne strane, vlasti su željele da aktivno pridobiju djecu i mlade za direktnu podršku ratnim naporima i da ih koriste kao radnu snagu. S druge strane, djeca su korištena za širenje propagande. Nadležni su spekulisali o ogromnom uticaju djece na svoje roditelje, što je otkriveno u memorandumu Ministarstva kulture i obrazovanja: „Školska deca će biti upućena o važnosti inicijative i ohrabrena da obezbijede podršku svojih roditelja. Mladi će se ovom zadatku posvetiti sa entuzijazmom i žarom, a ne bez uspjeha, s obzirom na to koliko su roditelji prijemčivi prema zahtjevima svoje djece.”
Djeca su kooptirana da roditeljima i porodicama prenesu norme, vrijednosti i politički pristrasne informacije.
Postojao je i drugi razlog za ovu intenzivnu mobilizaciju. U Austrougarskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj na rat se ideološki gledalo kao na sukob između civilizacija. Kao generacija budućnosti, djeca su imala ključnu ulogu. Čini se da su roditelji, nastavnici i ideolozi bili uvjereni da će rat imati odgojno-obrazovni učinak na djecu. Od mlade generacije se očekivalo da iz sukoba izađe kao elita, marljivija, ozbiljnija i “patriotskija” od kohorte koja mu je prethodila.
Dužnost, disciplina i poslušnost igrali su centralnu ulogu u porukama koje su prenosili nastavnici, roditelji i druge ličnosti od autoriteta. Učenici su trebali pokazati ove kvalitete radeći za različite patriotske inicijative. Aktivna podrška ovim inicijativama potaknuta je prikazom sukoba kao rata vođenog u odbranu Austro-Ugarske i Njemačke. Ovaj argument je potkrijepljen uočenom izdajom od strane Italije u pogledu svoje posvećenosti Trojnom paktu. Druge okolnosti koje su iskorištene u propagandne svrhe uključivale su općtu oskudicu i nestašice, za koje se predstavljalo da su uzrokovane neprijateljskim državama, a ne greškama u nacionalnom ekonomskom planiranju. Strahovi su namjerno podstaknuti pozivanjem na užasavajuću perspektivu ‘blokade hrane i robe’.
Od djece se očekivalo da daju svoj doprinos ‘uspjehu rata’. Pobjeda ili poraz prikazivali su se kao ovisno o „ratnim naporima iza linija“ koliko i o vojnoj odbrani domovine. Bilo da se radilo o ispoljavanju patriotizma i posebno dobrog ponašanja, molitvi za vojnike ili u stvarnom ratnom radu, djeca su imala dužnost da izdržavaju svoju braću i očeve na frontu: „Sigurno vam nije tako teško! Razmislite o velikim žrtvama koje podnose vaši očevi i braća, o nezamislivim mukama i neimaštinama koje su prihvatili, čak i rizikujući svoje živote za svoju Otadžbinu.”
Judith Fritz
Leave a Reply