Dobar razvod: sretno dijete

Razvod je štetan za djecu – zar ne? To je barem općenita pretpostavka koja dolazi iz pojednostavljenog gledanja na razvod. Ali kao i mnoge teme u društvenim naukama, odgovor je složeniji: ponekad. Na primjer, obzirom na to da djeca slabo reaguju na sukob roditelja nije iznenađujuće da u slučajevima visokokonfliktnih brakova razvod braka zapravo može koristiti djetetu. Dakle, iako nijednu veliku životnu odluku ne treba olako shvatiti, pretjerano je pojednostavljeno reći da razvod uvijek šteti djetetu.

Kada govorimo o roditeljstvu svi smo svjesni da to nije nimalo lagan posao. A kada se govori o roditeljstvu u toku razvoda ili nakon razvoda roditelja, posao roditeljstva može biti još teži. Posebno može biti težak ako roditelji ne usiju pronaći zajednički jezik komunikacije, što je prilično često pojava.

Kako smanjiti jaz u roditeljstvu u toku razvoda? Kako razdvajanje roditelja učiniti što bezbolnijim za dijete/djecu?

Rezultati mnogih socijalnih istraživanja su ranije ukazivali na brojne negativne posljedice roditeljskog razdvajanja na djecu – emocionalne, kognitivne, akademske, socijalne, na ponašanja. Mnogi su postavljali pitanje je li razvod roditelja toliko opasan za dijete da je bolje ostati u „lošem“ braku zbog djece? Danas istraživanja i klinička praksa jasno ukazuju da je za djecu „dobar razvod“ bolji nego „loš brak“, odnosno da je ono što djeci šteti upravo roditeljski sukob, a ne razvod sam po sebi. Dalje, staviti djeci teret svoje lične nesreće i nezadovoljstva na leđa šaljući im poruku da su ona jedini razlog opstanka bračne zajednice. Samim tim direktno im govorimo da nose odgovornost što su roditelji ostali zajedno bez obzira na neslaganja, što je, kako istraživanja pokazuju,puno je štetnije od samog razvoda. Zdravim razvodom i sagledavanjem najboljih činjenica za odgoj djece roditelji pokazuju zrelost i posvećenost i preuzimaju odgovornost za svoj život i odnos. Često čujemo od majki i očeva da su ostali u braku kako bi djeca imala i mamu, i tatu, odnosno cijelu porodicu, da osjećaju krivicu od same pomisli na razvod. Zato nam je važno jasno i nedvosmisleno naglasiti – sukob roditelja, a posebno svjedočenje nasilju u porodici, zatim osjećaj odgovornosti za nesreću roditelja, za djecu su znatno štetniji nego što bi bio sami čin razdvajanja roditelja.

Razvod je štetan za djecu – zar ne? To je barem općenita pretpostavka koja dolazi iz pojednostavljenog gledanja na razvod. Ali kao i mnoge teme u društvenim naukama, odgovor je složeniji: ponekad. Na primjer, obzirom na to da djeca slabo reaguju na sukob roditelja nije iznenađujuće da u slučajevima visokokonfliktnih brakova razvod braka zapravo može koristiti djetetu. Dakle, iako nijednu veliku životnu odluku ne treba olako shvatiti, pretjerano je pojednostavljeno reći da razvod uvijek šteti djetetu.

Saradnja u roditeljstvu

Iako su prekidi i razvodi relativno česti, ne dovode uvijek do značajno štetnih psiholoških posljedica, ali jedan od potencijalno teških aspekata u ovim situacijama je neprestana potreba za saradnjom i komunikacijom sa bivšim supružnikom. Pozitivno zajedništvo u kontekstu predanog romantičnog odnosa roditelja može podržati dječje mentalno zdravlje. Potkopavanje bivšeg partnera s djetetom može povećati vjerovatnost djeteta da doživi internalizirajuće simptome (pomislite na depresiju, anksioznost itd.), a sukob s bivšim partnerom može povećati vjerojatnost djeteta da ispoljava simptome (gdje roditelji često znaju misliti da glumi/da ima problema u ponašanju). Ako razvedeni roditelji mogu održavati dobar odnos tokom odgoja djeteta, oni su već poduzeli prvi korak prema uspostavljanju zajedničkih osnova i bolje mogućnosti za prihvatanje razvoda od strane djeteta i boljem mentalnom i socijalnom razvoju djeteta.

Razvod (ili raskid) je bolan, ali vi ste otporni i izdržat ćete – ni vaše dijete neće biti slomljeno. Bez obzira na vaše osjećaje prema bivšem, jako vam je stalo do vašeg djeteta i učinili biste sve za njih. Istraživanja nam govore da je saradnja i podrška bivšem partneru u roditeljstvu, korisna, ne samo za dječji duševni mir, već i za njihovo ponašanje, poput akademskih postignuća i razvijanja društvenih vještina. Iako je sukob pred vašim djetetom najštetnija vrsta neprilagođenih pripajanja, čak i podrivanje vašeg bivšeg iza leđa može biti štetno za dijete. Da biste to izbjegli, potrudite se odvojiti (silosirati) relacijski sukob od roditeljskog odlučivanja/ponašanja. Pronađite zajednički jezik (dobrobit djeteta) s bivšim partnerom i izbjegavajte integrisati teme o bojnom polju (rane iz starih veza) u prividne razgovore.

Kako biste zaista stvorili najbolje okruženje za svoje dijete, podržite svog bivšeg u roditeljstvu. To je u početku teško učiniti, ali nemojte se baviti samo sobom – istraživanje pokazuje da je s vremenom sve lakše. Poradite na svojim komunikacijskim vještinama, napravite kompromis bez skrivenih motiva i ako je potrebno obratite se terapeutu.

Zašto je važno da roditelji vole dijete više nego što mrze jedno drugo?

Prilagođavanje djeteta na razvod roditelja ponajviše ovisi o tome kakav odnos roditelji održavaju nakon razvoda. U struci razlikujemo tri osnovna oblika razvoda:

(1) razvod kao sklapanje posla, u kojem roditelji nemaju blizak ni prijateljski odnos, ali dogovaraju se oko djeteta fer i korektno;

(2) prijateljski razvod, u kojem roditelji zaista ostaju prijatelji, druže se i održavaju blizak odnos i

(3) visokokonfliktni razvod. Postoje brojne definicije visokokonfliktnog razvoda, ali u savremenoj nauci prevladavaju one koje u obzir uzimaju položaj djeteta. Prema velikoj većini definicija visokokonfliktni razvod obilježen je time da roditelji ne uspijevaju svoje partnerske probleme staviti po strani i graditi roditeljski odnos, nego nastavljaju sukobe u kojima potrebe djeteta padaju u drugi plan. Nekad je lakše ostaviti partnerske emocije i partnerski odnos po strani, na primjer kad roditelji već duže vrijeme prije razvoda funkcionišu više kao prijatelji nego kao partneri, kad su oboje spremni na razdvajanje, kad nisu uključene imovinsko-financijske bitke i kad nije bilo nasilja u njihovom odnosu. Nekad je teže ostaviti partnerske emocije i partnerski odnos po strani, međutim to je i dalje zadatak svakog roditelja po naosob. Kako bi se reklo „naše“ dijete – po automatizmu znači da dijete trebaju roditelji voliti više nego što „mrze“ jedno drugo. Važno je razumjeti da to što je neko bio „loš muž“ ili „loša žena“ nikako ne znači da mora biti i „loš roditelj“. A ako i jeste „loš roditelj“ po nekim mjerilima, jedina je mama ili jedini je otac koju/kojeg dijete ima. Osim kad je taj roditelj objektivno opasan po život, zdravlje i sigurnost djeteta, o čemu se donose složene stručne procjene više sektora, u najboljem je interesu djeteta da ono ima i drugog roditelja u svom životu. Kao što je genetski dijete pola mama, pola otac, dijete je takvo i u emocionalnom smislu. Dijete treba barem djelić pozitivne slike oba roditelja, kako bi se s njima moglo poistovjetiti i vjerovati da je i samo dobro i vrijedno. Zanimljivo je da dijete čiji se roditelji zlostavljajuće ponašaju gotovo nikad za to ne krivi roditelje, nego sebe. S porukom da nešto s njim nije u redu, da nije vrijedno ljubavi, dijete ide dalje u život, što nijedan roditelj zapravo ne želi.

Djeca čiji su roditelji u visokokonfliktnom razvodu često „plešu“ između njih, uče zadovoljavati svakog roditelja ponaosob, mami govore što ona želi čuti, a ocu što on želi čuti. Čak i kad roditelji ne kažu eksplicitno što žele od djece, ona čitaju neverbalne znakove i postanu pravi profesionalci u procjeni stanja i potreba svojih roditelja. Na tom putu često izgube sebe. Kad tu djecu pitate što ona žele, trebaju i osjećaju, vrlo često ne znaju autentično odgovoriti na ta pitanja. U kasnijoj dobi mogu i koristiti nesaradnju roditelja pa na primjer izići do jutra tako da ne saznaju ni mama, ni otac, dobiti dvaput novac za školski izlet i slično. Različita istraživanja pokazuju da djeca iz visokokonfliktnih razvoda braka roditelja 2-5 puta češće imaju kliničke poteškoće ponašanja i doživljavanja u odnosu na djecu čiji su se roditelji mirno razveli. Ne postoji dob, spol ni neka druga osobina djeteta koja bi ga učinila imunim na visoki konflikt roditelja. Iako nijedan roditelj ne želi da njegovo dijete tako odrasta, mnogi roditelji pokleknu kad se uvuku u vrtlog visokog konflikta s drugim roditeljem.

Visoki konflikt roditelja, zlostavljanje i zanemarivanje djece

Istraživanja unazad 50 godina dosljedno pokazuju da su djeca u visoko-konfliktnim razvodima roditelja često emocionalno zanemarena jer su roditelji zaokupljeni vlastitim financijskim, emocionalnim, socijalnim i ostalim potrebama (e.g. Areen, 1970; Jones i sur., 2012).

Djeca čiji su roditelji dugoročno u visoko-konfliktnom razvodu imaju jednake teškoće kao djeca koja su žrtve tjelesnog zlostavljanja ili zanemarivanja (Kelly, 2000).

Neki roditelji neposredno po razvodu budu u stanju šoka, psihološke krize i ne znaju se nositi s novonastalim okolnostima. Neki roditelji imali su toliko mučan partnerski odnos da se ne mogu odvojiti od vlastitih emocija, no žele aktivno raditi na sebi. Nesvjesno štete djetetu, ali kako vrijeme prolazi i uz stručnu podršku uviđaju svoje pogreške i mijenjaju ponašanje.

Neki roditelji ne uviđaju svoj udio odgovornosti i nisu voljni mijenjati ponašanje u interesu djeteta. Neki od njih imaju probleme iz vlastitih ranih iskustava (izostanak odnosa sa svojim roditeljem/roditeljima, napuštanje od strane roditelja, zanemarivanje, zlostavljanje), zatim imaju nerazriješen partnerski odnos s drugim roditeljem, mogu projecirati vlastite strahove (npr. od gubitka ljubavi djeteta) i osjećaj krivnje (npr. za neuspješan brak) na dijete te mogu nastojati kroz otuđenje očuvati vlastito samopoštovanje (na primjer javno pokazati da je drugi roditelj kriv za razvod i loš odnos). Kod roditelja koji otuđuju dijete, češće se nalaze poremećaji ličnosti (ili barem elementi poremećaju ličnosti) nego u općoj populaciji. Većina ovih procesa odvija se nesvjesno, no to ne amnestira roditelja od obveze da preuzme odgovornost.

Djeca rastavljenih roditelja gotovo uvijek žele jedno, a to je da se njihovi roditelji pomire i da opet budu porodica. Čak i kad su odnosi roditelja bili značajno narušeni, čak i ako je bilo nasilja u porodici, gotovo sva djeca imaju duboku želju da porodica bude na okupu. Ako kažemo da to nije moguće i pokušamo doći do druge želje, gotovo sva djeca kažu da žele da roditelji budu prijatelji, da lijepo razgovaraju, da se slažu, da se ne svađaju i slično. Kada suočimo roditelje s tim da je autentična želja njihovog djeteta da budu opet zajedno, više se naravno ne zalažu da se želja djeteta treba ispuniti. I u pravu su. Dijete ima pravo na svoje želje, ima ih pravo izreći i pokazati, ali odrasli donose konačne odluke.

Što je najbolji interes djeteta?

Mnogi govore o najboljem interesu djeteta – roditelji, psiholozi, socijalni radnici, odvjetnici, posebni staratelji, sudci… Međutim, definicije najboljeg interesa djeteta često su različite kod različitih ljudi. Nekad se čini da se roditelji skrivaju iza pojma najboljeg interesa djeteta kako bi ostvarili vlastiti interes, svjesno ili nesvjesno. Najbolji interes djeteta uključuje ostvarivanje djetetovih prava i ispunjavanje djetetovih potreba. Time je nadređeni pojam pravo djeteta, želji djeteta i potrebno je puno informacija, saradnje, stručnosti i vještina da bi se ispunilo.

U kontekstu razvoda roditelja (osim ako je blizina roditelja štetna po zdravlje, život i sigurnost djeteta), najbolji interes djeteta ostvaruje se kroz dostupnost oba roditelja, aktivno poticanje od strane oba roditelja da dijete ima slobodan odnos s drugim roditeljem (u dogovorenim ili od sistava određenim okvirima), zaštitu djeteta od razvojno neprimjerenih informacija (poput partnerskih ili financijskih neslaganja) te saradnju roditelja (barem) oko djetetu važnih aspekata života. Ponekad se susrećemo sa slučajevima kad je potrebno puno truda da se ovi uslovi ispune. Na primjer, dijete je uključeno kao svjedok u postupku vezanom za nasilje u porodici. U tom slučaju dijete će biti informisano o nekim detaljima sudskog spora, no uz stručnu pomoć roditelj može informisati dijete na način koji je najbolji za njega. Problem može biti i kad jedan roditelj, na primjer ima zabranu prilaska drugom roditelju, a očekuje se da se dogovaraju oko važnih aspekata djetetovog života poput školovanja i zdravstvene brige. Tada je, također, važno obratiti se stručnoj osobi koja može posredovati u komunikaciji roditelja ili zajedno s njima osmisliti najbolje rješenje za dijete, a da se poštuju sudske presude i da se nijedan roditelj ne osjeća ugroženo. U svakom slučaju rješenja ima kad su roditelji razvili kapacitet i motivisano djeluju u najboljem interesu djeteta (po stručnoj definiciji najboljeg interesa djeteta, a ne po ličnoj procjeni). Savremene evropske i svjetske smjernice za stručnjake u ovom području preporučuju da je spremnost roditelja da uključi drugog roditelja u odgoj i brigu o djetetu (u dogovorenim ili od sistava određenim okvirima) jedan od glavnih kriterija procjene roditeljskih kapaciteta (e.g. Austin, Bow, Knoll i Ellens, 2016).

„Ponekad se romantična strast pretvori u intenzivnu mržnju i potrebu za osvetom“ (Michelle, 2002; str. 119).

Bez obzira na to što bi roditelji trebali imati fokus na potrebama djeteta, čini se da često djeca dolaze u centar njihovih sukoba. Iako i od samog svjedočenja visokom konfliktu roditelja djeca imaju negativne posljedice po mentalno zdravlje, situacija je znatno teža kad roditelji od djece nastoje napraviti aktivne aktere u rješavanju partnerskih problema.

“Sindrom otuđenja od roditelja tokom i nakon razvoda braka kao posljedica sukoba među partnerima“

U općoj i stručnoj javnosti vode se žestoke polemike oko pojma otuđenja djeteta. Neki autori smatraju da je otuđenje sindrom koji treba predstavljati posebnu dijagnostičku kategoriju te postoje ozbiljne indicije da bi se mogao naći u novim izdanjima DSM-a i MKB-a. Neki autori prepoznaju otuđenje, ali ne smatraju da treba biti posebna dijagnoza jer zapravo predstavlja vid emocionalnog zlostavljanja. Neki autori (pretežno u SAD-u) zalažu se za tezu da se radi o narušavanju privrženosti djeteta s jednim roditeljem pod uticajem drugog roditelja. Neki autori govore i o manipulaciji djecom, „ispiranju mozga“ djeteta. Apsolutni konsenzus oko konceptualizacije pojma nije postignut, ali ono što struka i nauka širom svijeta nepobitno prepoznaju su ponašanja roditelja koja su usmjerena narušavanju odnosa djeteta i drugog roditelja, bilo svjesno ili nesvjesno, te da navedeno predstavlja kršenje prava djeteta i rizik od emocionalnog zlostavljanja. Hoćemo li ta ponašanja nazivati otuđenjem, manipulacijom ili nekim trećim imenom nije toliko važno, koliko je važno da ih prepoznajemo i da od njih štitimo djecu.

Najčešće strategije otuđenja koje roditelji koriste, prema Warshaku, Childressu, Baker, Woodallovima, Bernetu:

• pretjerano ugađanje djetetu (na primjer dozvoljavanje djetetu da jede puno slatkiša, da ostaje duže budno, da igra igre i gleda filmove koji nisu dozvoljeni kod drugog roditelja);
• izostavljanje pozitivnih iskustava s drugim roditeljem (na primjer jedan roditelj duže izostaje zbog posla ili bolesti, a drugi roditelj potpuno ignoriše pozitivna iskustva koja je dijete s njim imalo, ne spominje ga, miče zajedničke fotografije, igračke koje je djetetu kupio roditelj kojeg trenutno nema);
• prenaglašavanje propusta drugog roditelja (na primjer jedan roditelj zakasni po dijete na trening, a drugi roditelj govori o tome da ga je „zaboravio, ostavio na cesti kao psa“ i slično, odvodi dijete u nadležnoj službi i prijavljuje zanemarivanje);
• pretjerano zadiranje u odnos djeteta i drugog roditelja (na primjer zvanje djeteta na mobitel i slanje poruka većinu vremena dok je dijete kod drugog roditelja, nametanje svojih pravila ponašanja dok je dijete kod drugog roditelja, stalno zapitkivanje o načinu provođenja vremena, o hrani koju dijete jede, odjeći koju nosi i slično);
• opstruiranje kontakata djeteta i drugog roditelja (zabranjivanje kontakata ili osmišljavanje opravdanja da se kontakti ne održe poput treninga, pregleda, rođendanskih proslava, prehlade, učenja za test baš u vrijeme druženja s drugim roditeljem);
• pokazivanje neugodnih emocija kada dijete ostvaruje odnos s drugim roditeljem (na primjer pokazivanje tuge, ljutnje, straha, zabrinutosti, bilo riječima ili ponašanjem, u nekim slučajevima i ignorisanje djeteta, potpuno emocionalno zahlađenje);
• slanje dvostrukih poruka djetetu (na primjer riječima poticanje djeteta na susret s drugim roditeljem, a pritom plakanje ili govorenje djetetu da „slobodno ode, valjda neću umrijeti od brige“/„slobodno idi, neće ti se ništa strašno dogoditi“);
• negativno komentarisanje drugog roditelja djetetu (na primjer da je drugi roditelj loša osoba);
• lažno optuživanje za zlostavljanje (na primjer poticanje djeteta da kaže da ga je drugi roditelj tukao, dodirivao po intimnim dijelovima tijela i slično, kad to nije istina);  
• pasivno dopuštanje drugim članovima porodice ili prijateljima da otuđuju dijete (na primjer roditelj ne otuđuje samostalno, ali dopušta svojim roditeljima da čine gore nabrojana ponašanja);
• dijeljenje neprimjerenih informacija s djetetom (na primjer o sudskom postupku, o bračnom odnosu, o nasilju kojem dijete nije svjedočilo);
• obrtanje uloga dijete-roditelj (na primjer traženje od djeteta da brine o osjećajima roditelja, verbalno ili neverbalno);
• zamjenjivanje biološkog roditelja s novim partnerom/icom (na primjer traženje da se novi partner zove tata ili nova partnerica mama);
• ohrabrivanje djetetove ljutnje prema drugom roditelju (na primjer dijete se ljuti jer mu je jedan roditelj uzeo mobitel kako bi učilo, a drugi roditelj osnažuje ljutnju djeteta, ne dozvoljava mu da zaboravi tu situaciju);
• ograničavanje komunikacije djeteta i drugog roditelja (na primjer zabranjivanje telefonskih poziva bez realnog razloga);
• uskraćivanje informacija o djetetu (na primjer oko preseljenja, liječničkih pregleda);
• poticanje osjećaja krivnje kod djeteta ako se lijepo provede s drugim roditeljem (na primjer isticanje kako je drugi roditelj grozna osoba koja je dijete samo „kupila“ izletom u park);
• nemogućnost odvajanja slike sebe i djeteta (na primjer govorenje djetetu da je drugi roditelj ostavio „nas“ kada je zatražio razvod braka).

Za kraj: nemojmo zbunjivati djecu oko toga šta je zdrava veza, a što nije, šta može dovesti do ogromnih problema u njihovom budućem ličnom životu. Dakle, ako ne želite upropastiti djetetovo psihološko stanje, trebali biste mu pokazati kako se partneri međusobno poštuju i nalaze kompromis. I ne zaboravite na zlatno pravilo – sretan roditelj znači sretno dijete.