Kada razgovarate sa osobom u stvarnom životu nemate vremena da pažljivo odaberete riječi. Nema filtera. Ne možete sjediti u tišini neko vrijeme i razmišljati šta ćete sljedeće reći/napisati. U stvarnom životu nemoguće je kontrolisati sve varijable kao što je slučaj sa online komunikacijom. Ne možete sakriti neverbalnu komunikaciju, emocije. Pravi život vas tjera da budete prisutni na način na koji to ne možete postići online komunikacijom.
Društveni mediji nesumnjivo su povezali ljude na načine koje nisu mogli ni zamisliti, stavljajući svakodnevne aktivnosti u prvi plan svoje virtualne zajednice. Dostupne su informacije i uvid gdje je vaš prijatelj otišao na odmor ovog ljeta, gdje se ko kreće, šta radi u kojem momentu, čak i ako godinama niste razgovarali s njima lično o njima imate jako puno informacija (o tačnosti istih neki drugi put). Sve manje postoji sklapanje prijateljstava licem u lice, a sve više uspostavljanja veza sa ljudima u virtualnom svijetu. U tim novim prijateljstvima društvene interakcije su često ograničene na lajkovanje ili komentarisanje objave prijatelja. Svjedočimo lažnom osjećaju intimnosti na društvenim mrežama, u kojem imamo više prijatelja ili sljedbenika, ali ih nikada nismo stvarno upoznati ili rijetko komuniciramo s njima u “ovoj” stvarnosti.
Robin Dunbar, profesor evolucione psihologije na Univerzitetu Oxford, je u svom istraživanju Korelacija prijatelja na Facebooku i onih u stvarnom životu, otkrio da od 150 prijatelja na Facebooku prosječan korisnik ima samo 15 koji se mogu smatrati stvarnim prijateljima (onih koje poznaje), a samo pet bliskih prijatelja. To znači da samo 10% vaših prijatelja na Facebooku jesu vaši pravi prijatelji. Još manji procent tih prijatelja su bliski prijatelji.
“Postoji kognitivno ograničenje u pogledu veličine društvenih mreža koje čak ni komunikacijske prednosti online medija ne mogu nadvladati”, napisao je Dunbar. “U praktičnom smislu, to može odražavati činjenicu da stvarni (za razliku od neobaveznih) odnosi zahtijevaju barem povremenu interakciju licem u lice da bi se održali.”
Zato, iako kontakt na društvenim medijima sprječava da prijateljstvo potpuno izumre, potrebne su povremene interakcije licem u lice da bi prijateljstvo ostalo živo. Izraz “prijateljstvo” izgubio je svoju važnost u današnje vrijeme, kada osoba koja ima stotine prijatelja na npr. Facebooku, zapravo nije bliska s većinom njih.
Notifikacije kao uslovni refleks
Ivan Pavlov ruski psiholog, je 1890 -ih primijetio da bi svaki put kad bi pritisnuo zvono (koje se koristilo za označavanje vremena obroka), njegovi psi slinili – bez obzira na to da li im je donesena hrana ili ne. Slično, nedavno istraživanje pokazalo je da ljudi imaju više moždanih aktivnosti na polju koje pokazuje očekivanje nagrade, nego što je zapravo dobijaju. U ovom slučaju, kada dobijete obavijest na svoj telefon, stvarate – ili predviđate stvaranje – intimnog odnosa s osobom koja vam je poslala poruku, umjesto da stvarate produktivne odnose u stvarnom životu. Ljudi su počeli da se ne razlikuju od Pavlovih pasa koji su slinili kad su čuli zvono, jer svaki put kad čujete zvuk obavijesti s mobitela, na to gledate kao na osjećaj pripadnosti nekome sa vaše liste prijatelja. Za mnoge od vas i sama pomisao na prijateljstvo na društvenim mrežama je dovoljna, pa ne pokušavate tu ideju pretvoriti u smislena prijateljstva.
Sve je normalnije „upoznavati“ se na internetu i održavati odnose (romantične ili platonske) u kojima je fizička interakcija minimalna ili nikakva. Kada držite telefoni s nekim komunicirate, držite se ideje osobe, ideje koju ste vjerojatno pomogli izgraditi. Teško je online suditi o nečijem karakteru, jer vidite samo ono što oni odluče pokazati i što tumačite s predrasudama i vašim već kreiranim stavovima. Neko se može činiti tako savršenim online, ali stvarnost bude takva da se ta osoba jednostavno dobro zna prezentovati, predstaviti u skladu sa vašim online zahtjevima, pročitao/la je suptilne znakove od vas i u skladu s tim prilagodio/la svoje odgovore. Možda vam se taj/a prijatelj/ica čini kao baš vaš tip/vrsta, ali najčešće u stvarnosti nije tako.
Kada razgovarate sa osobom u stvarnom životu nemate vremena da pažljivo odaberete riječi. Nema filtera. Ne možete sjediti u tišini neko vrijeme i razmišljati šta ćete sljedeće reći/napisati. U stvarnom životu nemoguće je kontrolisati sve varijable kao što je slučaj sa online komunikacijom. Ne možete sakriti neverbalnu komunikaciju, emocije. Pravi život vas tjera da budete prisutni na način na koji to ne možete postići online komunikacijom.
Emocionalni život i online svijet
Internet mijenja emocionalni život. Ljudi počinju oštrije reagovati na događaje i izjave koje ih pogađaju. Od dugog boravka na društvenim mrežama može se razviti i depresija.
Ovo je tačno, ali samo djelimično. Za početak, potrebno je rastati se od starog romantičarskog mita da se u dubini svakog čovjeka krije “unutrašnji čovjek” – patnja, doživljavanje, reflektiranje – i samo povremeno njegove latentne emocionalne reakcije.
Sociologija emocija pokazuje da su emocije oblik koji je neodvojiv od sadržaja, a “unutrašnje” je jednostavno još jedno “vanjsko”. Iskustvo i izražavanje – u stvari, ista su stvar. Dakle, ako se promijeni način izražavanja emocija (na primjer, upotreba Facebooka), mijenjaju se i same emocije. Ne može se više reći: „ovo je oduvijek bilo među ljudima, samo što prije nije bilo vidljivo, društvene mreže su novi kanal za stare osjećaje”. Društvene mreže ne samo da “ustupaju mjesto” nekim nakupljenim emocijama, već ih aktivno i proizvode.
Prije društvenih mreža takva tvornica za proizvodnju emocija bila je književnost, a prije nje pozorište. Ljudi nauče nešto osjećati, usvajaju obrasce emocionalnog ponašanja, a postupci potpuno nepoznate osobe, o kojoj tek nešto saznaju, od nekoga drugog ili posredno susretom, izazivaju nevjerojatnu emocionalnu snagu.
Koje se emocije najviše javljaju kao posljedica prekomjerne online komunikacije i korištenja interneta?
Prvo, oni koji su, prije pojave društvenih mreža, bili skloniji ritualizaciji, prelaze u “kolektivno podijeljena osjećanja”. Na primjer, anksioznost je lako podijeliti s drugima. Društvene mreže izvor su svih novih tjeskoba i strahova. Ali na isti način, tuga je uvijek bila zajednički osjećaj. I danas se, zahvaljujući društvenim mrežama, formiraju i asimiliraju novi obrasci doživljavanja “kolektivne tuge”.
Drugo, društvene mreže mijenjaju ona emocionalna iskustva koja se temelje na mehanizmima očekivanja i poređenja: ogorčenost, krivnja, sram i ljutnja. To su četiri međusobno povezane i simetrične emocije. Uvrede i krivnja odnose se na očekivanja ponašanja: „Trebali ste to učiniti. Uradio si drugačije. Uvrijeđen sam” nasuprot „Trebao/la sam to učiniti. Ja sam postupio/la pogrešno. To je moja greška.” Sram i ljutnja utiču na drugi nivo učinka: „Moram biti takav. Nisam takav. Sram me je” nasuprot „Mora da si takav. Ne zaslužuješ ništa bolje”. itd.
Porast međusobnih očekivanja – što je dovelo do širenja društvenih mreža – dovelo je do prave epidemije ogorčenosti i bijesa. Međutim, ove online izazvane emocije i dalje su vrlo slabo povezane s ponašanjem ljudi izvan online okruženja.
Jako je teško pronaći krivca za ovu pojavu, udaljavanja, iskrivljenu sliku o sebi i drugima. U ovoj dilemi zaista nema žrtava. Niko nikoga ne tjera da hrane tu online mašinu, a ipak to rade. Zauzvrat imate pojavu stvaranja generacije koja je stalno nezadovoljna, kojoj brzo sve dosadi i na kraju emocionalno je odvojena, od sebe, ali i drugih.
Platforme društvenih medija nazivamo virtualnim svemirom i zato je potrebno napraviti razliku između stvarnih i virtuelnih prijatelja, svemira. Moramo se pobrinuti da ne budemo toliko uronjeni u online svijet, jer lako može doći do toga da se ne mogu razlikovati ova dva svemira. Otvorenost o vašem životu u online okruženju ni na koji način nije problematična, ali potrebno je znati prepoznati gdje treba podvući crtu. Lako se pređe granica gdje se ponekad daje lažni osjećaj intimnosti ljudima koje ne smatrate svojim stvarnim prijateljima.
Sam naziv online svijet ili virtuelni svijet, umjetna inteligencija, daje naslutitii da to nije ono naše dosadašnje “stvarno”. Ali postaje u velikoj mjeri dio svakodnevnog života mnogih ljudi, ako ne i jedina svakodnevnica novih generacija.
Leave a Reply