Emocionalno zlostavljanje je možda najteže prepoznati i najčešći je oblik zlostavljanja općenito, ali i u omladinskom sportu. Pored vršnjačkog nasilja tu je i verbalno nasilje koje treneri/ice vrše nad djecom ili mladim sportistima. Mnoštvo je stručnih materijala u kojima se navode primjeri odbijanja, ignorisanja, izoliranja, teroriziranja, prozivanja, ismijavanja nekoga, ponižavanja nekoga, izgovaranja stvari koje vrijeđaju osjećaje i ono što se bez iznimke dešava na svim događajima, galama i vrištanje na igrače (djecu).
Sposobnost trenera/ice da upravlja bijesom i frustracijom ključ je za izbjegavanje “nasilnog” treniranja, zajedno s redefinisanjem dugogodišnje trenerske kulture koja odobrava trenersko-narednički tretman igrača, ističu stručnjaci iz ove oblasti.
Na globalnom nivou se sve više priznaje dugotrajna šteta koju takvo ponašanje trenera/ica i način komunikacije mogu nanijeti pojedincima koji vremenom postanu mete nasilja.
Verbalno zlostavljanje je najčešći tip ovakvog nasilja, prema Fondaciji za ženske sportove, koju je 1974. godine osnovala Billie Jean King. Takva emocionalna zlouporaba uključuje prozivanje, uvredljive komentare u vezi s nastupom, psovke protiv igrača (djece) i komentare koji imaju za cilj ponižavanje integriteta osobe (djeteta)!?
Sve pobrojano “narušava djetetov koncept sebe”, sudeći prema Američkom nacionalnom institutu za sport i zdravlje mladih.
Emocionalno zlostavljanje je možda najteže prepoznati i najčešći je oblik zlostavljanja općenito, ali i u omladinskom sportu. Pored vršnjačkog nasilja tu je i verbalno nasilje koje treneri/ice vrše nad djecom ili mladim sportistima. Mnoštvo je stručnih materijala u kojima se navode primjeri odbijanja, ignorisanja, izoliranja, teroriziranja, prozivanja, ismijavanja nekoga, ponižavanja nekoga, izgovaranja stvari koje vrijeđaju osjećaje i ono što se bez iznimke dešava na svim događajima, galama i vrištanje na igrače (djecu).
Sposobnost trenera/ice da upravlja bijesom zbog osjećaja frustracije i nemoći ključna je za izbjegavanje nasilnih situacija, smatra Michael Loughran, vanredni klinički profesor Univerziteta Stanford.
“Stanja intenzivnog osjećaja izazivaju anksioznost zbog performansi, žestina konkurencije i sav pritisak koji ona donosi”, kaže Loughran. „Treneri/ice moraju naučiti tolerisati vlastite intenzivne emocije pod stresom i pritiskom, a da na djecu ne prenose svoju frustraciju i ljutnju. “Treneri/ice koji to ne mogu, ne trebaju to ni biti, jer svojim ponašanjem čine djeci problem i nanose štetu.”
Loughran je rekao da bijesni treneri/ice, bez odgovarajuće samokontrole, traže emocionalno osjetljivije ljude kao mete. Ako meta ignoriše ljutnju ili odbije namjeravani napad, trener/ice će tražiti ranjiviji objekt nasilja – jer bijes treba upiti drugi da bi ga ublažio, rekao je Loughran.
“Djeca koja izgledaju jaka spolja, koja mogu od sebe otresti trenerove negativne primjedbe, bit će dominantni u ovoj kulturi,” rekao je Loughran. Ova dinamika pokreće rodna pitanja, jer je vjerovatnije da će dječaci od malih nogu biti obučeni da ne doživljavaju napade lično. Djevojčice će vjerovatnije apsorbirati kritike ili ponižavajuće postupanje.
Treneri/ice bi mogli biti uhvaćeni u začaranom krugu, rekao je Loughran. “Treneri/ice su često odgajani u istom sistemu, koji se zatim nastavlja. Bili su briljantni u svom sportu, čine treniranje drugih svojom karijerom, a onda shvataju da ne mogu kontrolisati performanse djece/mladih igrača. Postoje i oni treneri/ice koji nemaju nikakvu vrstu iskustva u aktivnom sportskom angažmanu. U oba slučaja dešava se prenos stečenog iskustva forsiranja ili nemogućnost prihvatanja grešaka ili pogrešno realizovane zamišljene igre trenera/ice. U takvim slučajevima, kada su bespomoćni više pribjegavaju galami, ispoljavajući se sa više ispada, više verbalnog nasrtanja na igrača (dijete).”
Svi će se, vjerujem, složiti sa tim da je upravljanje bijesom jako važno, kako u privatnom tako i u radnom okruženju. Trenerovo radno okruženje je upravo njegov rad sa djecom. Ako je trenerova/ina ličnost takva da se lako naljutiti, plane ili ako ga/je naljuti neki drugi trener/ica, ako nije naučio drugi način nošenja sa bijesom, ljutnjom, očekivano je da će taj bijes iskazati na djetetu.
U isto vrijeme, treneri/ice su (mogu biti) izuzetno važni za razvoj samopoštovanja djece i tinejdžera. Treneri/ice su ogledalo djeci, igračima, uzori prema kojima se djeca okreću tokom ovih formativnih godina i presudni su za njihov razvoj.
Ako se važna odrasla osoba loše odnosi prema njima, to ima dubok uticaj na njihov identitet koji je u nastajanju.
Sram i poniženje imaju tendenciju da utišaju sportiste koji su emocionalno napadnuti i stvaraju bolan osjećaj izolacije. Poruka koju treneri/ice daju je da djeca nemaju pravo na to kako se osjećaju.
Fondacija za ženski sport navodi “iscrpljujuće posljedice” bilo koje vrste zlostavljanja. Rezultati su duboki i dugotrajni.
Mnogi psiholozi koji intenzivno rade s adolescentima, nerijetko naglašavaju važnost trenera/ice koji modeliraju prihvatljivo ponašanje odraslih. Adolescenti najbolje reaguju na pozitivnu disciplinu i povratne informacije, na podršku i potvrdu kao ljudska bića, dok ih se vodi, potiče i izaziva da daju sve od sebe.
Kada se mladi sportisti (djeca) suoče s bijesnim trenerom/icom, veoma je važno da se odupru na način da ljutnju trenera/ice ne shvate lično. Sa djecom i mladima treba razgovarati i objasniti da je to problem trenera/ice. A po nekom racionalnom sudu takvi/e treneri/ice ne bi trebali ni biti “treneri/ice” ili se uopće nalaziti u situaciji da rade sa djecom bilo koju vrstu sportske aktivnosti.
Prijedlozi za odrasle, za roditelje koji rade na rješavanju problema s trenerom/icom, bilo sa predstavnicima kluba, škole sporta, službenicima i slično jeste individualni razgovor. naravno, u tom momentu dijete će osjećati strah ili stid jer ne želi imati moć da svog/ju trenera/icu otpusti. Ključ svih problema u ovom slučaju je komunikacija. Kako sa djetetom, tako i sa trenerom/icom i drugim stranama uključenim u problem.
U slučajevima kada su djeca meta nasilnog ponašanja, nerealno, možda čak i destruktivno očekivati da se dijete direktno obrati treneru/ici kao prvi korak u rješavanju sukoba. To najčešće rade roditelji.
“Zbog inherentne razlike u moći i činjenice da se adolescent već osjeća bez podrške i da se s njim nepravedno postupa, prijavljivanje je formula za dalju nevolju i oduzimanje moći”. Umjesto toga, predlaže se neutralni može se reći i medijator koji će pomoći djeci i tinejdžerima da pronađu sigurnu podršku u rješavanju problema. To stvara dodatan bonus tinejdžerima koji vide da “zdrave odrasle osobe imaju racionalne, realne načine rješavanja sukoba koji nastaju u ljudskim odnosima”, rekao je.
Ono što sveobuhvatno nedostaje za osobe koje imaju funkcije trenera/ice jesu smjernice ponašanja trenera/ica koje će biti obligatorne za implementaciju za sve koji su uključeni u sportske programe. Takve smjernice trebaju uključivati i opise potencijalnih kršenja pravila ponašanja, komunikacije i adekvatne sankcije. Preporučuje se održavanje obaveznih edukacija i treninga za sve trenere/ice o tome kako moć (koju odrasli imaju u odnosu na djecu i tinejdžere) može uticati na odnose i rezultirati nasilnim ponašanjem. Promocija ovakvih smjernica bi osigurala da sve osobe u sportskim djelatnostima s djecom slijede odgovarajuće procedure, kodeks, bonton, osnove komunikacije i slično.
Ove mjere bi se suprotstavile dvjema preprekama za prevenciju emocionalnog zlostavljanja. Prva je nedovoljno znanja kod djece i tinejdžera o tome kakva ponašanja predstavljaju zlostavljanje, a druga je da mladi sportisti možda neće prepoznati da je ono što im se događa nasilje.
Leave a Reply