Iskrenost je sposobnost da kažemo ono što mislimo i svoje ponašanje oblikujemo prema vlastitoj unutrašnjoj istini. Da bismo to mogli, potrebno je prepoznati vlastite misli i osjećaje, izgraditi osjećaj samopouzdanja.
Da li smo postali previše osjetljivi? Osjetljivi sami na sebe – ako nam neko direktno nešto kaže osjećamo se utučeno. Da li smo preosjetljivi na osjećanja drugih – obraćamo se drugima kao hodamo „po jajima“ da ne povrijedimo njihova osjećanja, ne govoreći iskreno ono što bi možda drugi trebali čuti kako bi postali jači.
Kada bi me neko pitao šta sam, za sebe bih rekla vrlo malo, ali ono što bih istakla da ne volim nepravdu i da ću reagovati na istu. Ali pitajmo se, da li ljudi zaista iskreno djeluju i govore ono što će popraviti situaciju ili svoje mišljenje često suzdržavaju da ne bi povrijedili osjećanja drugih. Nekako smo svi postali „svjesni“ svojih osjećanja i osjećanja drugih. Svako treba da živi svoj život, treba pustiti, iako u dogledno vrijeme to puštanje drugih, da ih ne bi povrijedili počne znatno negativno uticati na svijet oko nas i nas same.
Iskrenost je sposobnost da kažemo ono što mislimo i svoje ponašanje oblikujemo prema vlastitoj unutrašnjoj istini. Da bismo to mogli, potrebno je prepoznati vlastite misli i osjećaje, izgraditi osjećaj samopouzdanja.
Savremeni istraživači često razlikuju dvije vrste empatije: “Afektivna empatija” odnosi se na senzacije i osjećaje koje imamo kao odgovor na tuđe emocije; to može uključivati „pogled u ogledalo“ onoga što ta osoba osjeća ili samo osjećaj stresa kad otkrijemo tuđi strah ili tjeskobu. “Kognitivna empatija”, koja se ponekad naziva i “zauzimanje perspektive”, odnosi se na našu sposobnost prepoznavanja i razumijevanja tuđih emocija.
Ponekad se, međutim, pitam ima li sva ta osjetljivost određenu cijenu? Ono o čemu također, treba više raspravljati je da li, izbjegavanje fokusiranja na tuđe slabosti dovodi i do oklijevanja da se fokusiramo na tuđe snage – iz straha da će naštetiti samopouzdanju, osjećajima i samopoštovanju onih koji nemaju te posebne talente ili snage? I guši li to motivaciju i napor da osoba slijedi svoje jedinstvene talente?
Kada posmatramo društvo kroz socijalnu svefu možemo vidjeti da smo postali „osvješteni“ o pravima svih mogućih kategorija. Svi imaju pravo da budu to što jesu. A kada je taj neko to što jeste, iako nam možda smeta i utiče na stanje okoline, zadržat ćemo svoje mišljenje jer svako ima pravo biti šta želi. Bez normi, bez ograničenja. Kada posmatramo recimo društvo kroz obrazovanje reći ćemo da svako dijete ima pravo da ispolji svoje mišljenje i da bude ono što jeste. Ali na primjer ako kažemo da ćemo nagraditi dijete koje bude najuspješnije u nekom zadatku, pa dobijemo „pobjednika“ reći ćemo …svi ste bili jako dobri jer ste… Zašto strepimo da pohvalio pojedinca i njegov talenat? Pa svako dijete ima nešto drugačije od drugoga. Treba ga pohvaliti ako to zaslužuje. Generalno je mišljenje da nećemo isticati samo to jedno dijete da ne bismo povrijedili ostatak grupe. Mislim da je to pogrešno. Pohvala i isticanje talenta jednog djetata bi trebalo da bude motivacija za drugu djecu da otkriju u čemu su dobri, u čemu mogu postići uspjeh. Svrstavajući sve u jedan koš dobijamo grupu bezličnih ljudi gdje na kraju njegov socio-ekonomski nivo bude faktor uspjeha. Trik je otkriti talente svake osobe i potaknuti ih da razviju svoje jedinstvene darove. To dovodi do istinskog samopoštovanja. Dijete neće povrijediti činjenica da nije umjetnik, ako zna da je jako dobar (i da voli) iz matematike ili da je odličan/a atletičar/ka. S druge strane, stav da su svi jednaki i da su svi dobri u svemu, iako je sigurno zdraviji od neosjetljivosti koja je nekada bila prisutna, većinom će dovesti do osrednjosti. Jednako je i sa odraslim ljudima koji rade u različitim sferama. ili čak ako razmišljamo o društvenim mrežama. Svjesno ulazimo u diskusije sa “nepoznatim” ljudima i osuđujemo ih za njihovo mišljenje koje je drugačije od našeg (naravno ne mislim na uvrede, online nasilje i sl.). Govorimo o preosjetljivosti na svaku kritiku, drugačije mišljenje, dobro mišljenje o nekim drugim, koji ne smije biti isticani jer se ne sviđju ovim drugim…
Uvijek moramo biti osjetljivi i uvažavati jedni druge. Ali ne govorimo o osjetljivosti koja proizlazi iz sažaljenja i želje za izgradnjom samopoštovanja, već iz iskrenog uvažavanja jedinstvenih talenata drugih osoba.
Ova se generacija mnogo promijenila od one iz 60-ih, 70-ih, 80-ih i 90-ih, postali smo društvo preosjetljivih pojedinaca koji pokušavaju zaobići sve norme, jer će to ili povrijediti čovjekove osjećaje ili u najboljem slučaju učiniti nekoga seksistom, trolom , ili bilo koju laku riječ koju osoba može izreći samo da bi se izvukla iz logičnog argumenta o nečemu.
U današnje vrijeme, ako imate mišljenje o nečemu ili NIŠTA po tom pitanju koje se ne slaže s nelogičnim idejama osoba, niste u pravu jer uopće imate to mišljenje. Okruženje je uvijek javni sud i ako vaše misli nisu na istoj stranici kao i svi drugi, odmah ćete biti etiketirani, jer niste istog „mentaliteta uma“, jer ste neosjetljivi, neempatični itd.
Ne smijem ni pomisliti do čega će nas dovesti pandemija koja je proizvela različite emotivne probleme ljudi koji su bili prisiljeni biti sami, bez sovijalnih kontakata, bez posla, kvalitetnih zdravstvenih usluga, brige za budućnost i sl.
Postoji granica, tanka je, ali je granica, između toga da budemo pažljivi prema čovjekovim mislima i mišljenjima i da iskažemo svoje mišljenje, koje je empatično, suosjećajno, koje ima za cilj osvještavanje o problemu pojedinca.
Nekako mi se čini da se nalazimo u vremenu kad na prstima „hodamo“ da nekoga ne uvrijedimo ili da ne možemo iskazati svoje mišljenje, a da nekoga ne „povrijedimo“.
Leave a Reply