Kada govorimo o nasilju nad djecom obično pomislimo na fizičko nasilje, u nekim slučajevima seksualno. Ono o čemu se najmanje govori, što je najteže uočiti jer se ne vidi na prvi pogled je psihičko nasilje nad djecom, posebno verbalno nasilje.
Psihičko zlostavljanje i zanemarivanje djece u porodici kao jedan “neuhvatljivi” koncept, koji ne ostavlja jasne materijalne dokaze predstavlja izazov i u istraživanju i u svakodnevnoj praksi stručnjaka. Gotovo ga uvijek prate drugi oblici zlostavljanja i zanemarivanja, ali se javlja i samostalno. Ovo područje obilježavaju teškoće u određenju, prepoznavanju i mjerenju. Zato je razmjere tog problema u općoj populaciji teško utvrditi, a kvalitetna intervencija izostaje.
Dijete u porodici usvaja temeljne vrijednosti , a roditelji su njihovi prvi, spontani i prirodni učitelji. Porodica kao društvena zajednica ima snažan uticaj na formiranje ličnosti i karaktera djeteta te općenito na njegov cjelokupni razvoj. Gledajući iz ove perspektive, jasno je koliko je važno da porodica bude skladna, da u njoj vladaju dobri odnosi, međusobno poštovanje i uvažavanje. Sa druge strane, loši odnosi unutar porodice mogu izrazito negativno djelovati na razvoj djeteta. Loši se odnosi prvenstveno odnose na nasilje i zlostavljanje u porodici koji negativno uieču na dijete te ostavljaju negativne posljedice po njihov razvoj (npr. manjak samopouzdanja, povlačenje u sebe, nesigurnost, nedostatak saosjećanja prema drugima, usvajanje porodičnog ponašanja i jednako postupanje prema svojoj djeci i slično).
Emocionalno zlostavljanje je nanošenje emocionalne povrede riječima ili djelima. Specifični oblici su smirivanje djeteta deranjem ili urlanjem, preziranje omalovažavanjem djetetovih sposobnosti i postignuća, zastrašivanje prijetnjama i izrabljivanjem i kvarenje poticanjem devijantnog ili kriminalnog ponašanja. Emocionalno zlostavljanje se događa i suzdržavanjem od riječi i djela, što u osnovi predstavlja emocionalno zanemarivanje (npr. ignorisanjem ili odbacivanjem djeteta ili izoliranjem od druženja sa starijom djecom ili odraslima).
Grube riječi, omalovažavajući komentari i ponižavajuće kritiziranje mogu djeci dati izrazito negativne poruke o njima samima, poruke koje mogu imati dramatičan uticaj na njihovu budući razvoj. Kao društvo tradicionalno smo smatrali da je discipliniranje djece privatna stvar, koja se treba rješavati unutar porodice, obično kao očeva diskrecija. Danas mnogi stručnjaci prepoznaju potrebu za novim postupcima u suočavanju sa velikim brojem fizički i i seksualno zlostavljane djece. Ali čak ni oni najzabrinutiji ne mogu učiniti ništa za verbalno zlostavljano dijete. Ono je sasvim samo.
Većina roditelja će povremeno reći nešto ponižavajuće svojoj djeci. To nije nužno verbalno zlostavljanje. Ali jest zlostavljanje kad se dijete često verbalno napada zbog njegovog izgleda, inteligencije, kompetentnosti ili njegove vrijednosti kao ljudskog bića. Kao kontrolirajući roditelji, verbalni zlostavljači imaju dva različita stila. Postoje oni koji napadaju direktno, otvoreno, te pokvareno degradiraju svoju djecu. Nazivaju ih glupom, bezvrijednom ili ružnom. Govore da bi bilo bolje da njihovo dijete nije nikada rodilo. Zaboravljaju na djetetove osjećaje i dugoročne posljedice njihovih stalnih napada na razvoj djetetove slike o sebi.
Ostali verbalni zlostavljači su više indirektni, napadaju dijete neprestanom kišom zadirkivanja, sarkastičnosti, uvredljivih nadimaka i profinjenih “spuštanja”. Ovi roditelji često kriju svoje zlostavljanje iza fasade humora. Ako se dijete ili bilo koji drugi član porodice šali, zlostavljač ga uporno optužuje za nedostatak smisla za humor. Svi smo krivi za zbijanje šala na tuđi račun. Većinu vremena te su šale relativno bezopasne. Ali, kao i u drugim oblicima otrovnog roditeljstva, često se okrutnost i izvor tih šala može pretvoriti u zlostavljanje. Djeca vjeruju i poštuju ono što njihovi roditelji govore o njima. Sadistično je i destruktivno od roditelja neprestano ponavljati šale na račun osjetljivog djeteta. Mnogi roditelji prikrivaju svoje verbalno zlostavljanje pod krinkom usmjeravanja u životu. Kako bi opravdali okrutnost i omalovažavajuće primjedbe, koriste racionalizacije poput: “Pokušavam ti pomoći da postaneš bolji čovjek”, ili: “Život je težak i učimo te kako da se nosiš s njim”. S obzirom na to da ovo zlostavljanje nosi zaštitnu masku edukacije, naručito je teško odraslom djetetu priznati njegovu destruktivnost.
Nasilje nad djetetom u porodici se općenito može pripisati nedostatku nadzora (kontrole) nad porivima kod roditelja ili staratelja. Tome doprinosi nekoliko faktora. Jedan od faktora mogu biti osobine roditelja i njihov karakter. Možda je roditeljima tokom njihovog djetinjstva nedostajalo nježnosti i topline, možda nisu dovoljno razvili vlastito samopoštovanje i emocionalnu zrelost, a u većini slučajeva su također, bili pod nekom vrstom nasilja. Roditelji zlostavljači mogu gledati na svoju djecu kao na izvor neograničene i bezrezervne ljubavi i podrške koju nikad nisu imali. Zato mogu imati nerealna očekivanja o tome što im dijete može pružiti; frustrirani su i lako gube nadzor te mogu biti nesposobni da pruže ono što nikada nisu imali. Droga ili alkohol, također, mogu potaknuti impulzivno ili nekontrolirano ponašanje prema djetetu. Također, duševne bolesti roditelja mogu povećati opasnost, a u nekim slučajevima do zlostavljanja dolazi dok je roditelj psihotičan. Situacijski stres je još jedan od faktora koji može potaknuti zlostavljanje, posebno kad ne postoji emocionalna podrška od strane rođaka, prijatelja ili vršnjaka.
Fizičko i emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje su povezani sa siromaštvom i nižim društveno–ekonomskim položajem. Međutim, svi se oblici zlostavljanja, uključujući i seksualno, događaju u svim društveno ekonomskim grupama. Opasnost od seksualnog zlostavljanja je povećana kod djece koja su korisnici socijalnih ustanova, izmijene nekoliko staratelja ili imaju staratelje sa više spolnih partnera.
Simptomi
Tokom ranog djetinjstva, emocionalno zlostavljanje može otupiti emocionalnu izražajnost i smanjiti zanimanje za okolinu. Emocionalno zlostavljanje često dovodi do nenapredovanja i često se pogrešno dijagnostikuje kao umna zaostalost ili tjelesna bolest. Zakašnjeli razvoj socijalnih vještina i umijeća govora često nastaje zbog neodgovarajućeg roditeljskog poticanja i komunikacije i odnosa sa djetetom. Emocionalno zlostavljana djeca mogu biti nesigurna, anksiozna, nepovjerljiva, površna u odnosima sa drugima, pasivna i pretjerano željna udovoljiti odraslima. Djeca koja su bila predmet preziranja mogu imati vrlo nisko samopouzdanje. Prestrašena djeca ili ona kojoj se prijeti, se mogu činiti uplašenom i povučenom. Emocionalni uticaj na djecu obično se pojavljuje u školskoj dobi, kad se pojave poteškoće u stvaranju odnosa sa vršnjacima i učiteljima. Emocionalni uticaj se često iskaže tek nakon što dijete promijeni sredinu ili nakon što se poremećaji ponašanja povuku i zamjene prihvatljivim ponašanjem. Djeca koja su iskorištena mogu počiniti zločine ili početi sa konzumiranjem i uživanjem alkohola i psihoaktivnih supstanci.
Zlostavljanje djece ima uticaj na pet značajnih, međusobno povezanih područja: neurološki i intelektualni razvoj; školski uspjeh i životna očekivanja; socio – emocionalni razvoj; socijalne odnose i ponašanje; mentalno zdravlje u cjelini. (Ajduković, 2001., 61). U svakom od navedenih područja posljedice mogu biti neposredne i dugoročne. Zlostavljanje i zanemarivanje u većini slučajeva djeci se događa višekratno, a posljedice ovise i o dobi djeteta žrtve. Neurološka oštećenja kod djece, uzrokuju zaostajanje u intelektualnom razvoju, a samim tim i lošiji školski uspjeh, te manje školske ambicije. Na planu socio – emocionalnog razvoja javljaju se smanjena samokontrola, povećana ovisnost o drugim ljudima, depresija, niže samopouzdanje i samopoštovanje, te osjećaj nemogućnosti kontrole nad životnim događajima. Na planu socijalnih odnosa slabo su razvijene socijalne vještine i socijalna percepcija. Javljaju se agresija i delinkvencija, psihosomatske smetnje (alergija, astma, probavne poteškoće). Na planu mentalnog zdravlja javljaju se razne poteškoće. Djeca razvijaju različite odbrambene mehanizme i mehanizme prilagođavanja: disocijativnost (poricanje i potiskivanje osjećaja i događaja), samooptuživanje, idealiziranje roditelja zlostavljača (što je rezultat fragmentacije koja dovodi do nemogućnosti realnog procjenjivanja sebe i drugih) i samodestruktivno ponašanje (samoranjavanje, zloupotreba alkohola, droga, spolno rizično ponašanje). Prevladavajući su osjećaji nelagode, tjeskobe, panike, straha, beznadnosti, zbunjenosti, usamljenosti, tjeskobe. Moguća je pojava post –traumatske stresne reakcije. Dugoročne posljedice zlostavljanja su poteškoće u pogledu temeljnog povjerenja u druge, samostalnosti i lične djelotvornosti. Muškarci često i sami postaju zlostavljači i svojih partnerica i svoje djece, dok žene ulaze u partnerske odnose u kojima su žrtve, a također, mogu i zlostavljati djecu. Najveći broj istraživanja bavio se karakteristikama roditelja koji su zlostavljači. Ustanovljeno je da roditelji koji su u djetinjstvu bili zlostavljani u 34% slučajeva i sami zlostavljaju svoju djecu. Međugeneracijski lanac zlostavljanja nije nužan ako je dijete dobilo uz realističan doživljaj roditeljskog ponašanja, dovoljno socijalne i emocionalne podrške od šireg i užeg okruženja.
Kako spriječiti?
Primarna prevencija ima za cilj potpomaganje faktora zaštite od zlostavljanja i zanemarivanja u rizičnim okolnostima, te kontrolu i sprečavanje faktora rizika. U tu svrhu teži se poboljšanju kvalitete života u svim porodicama (a ne samo u rizičnim), potiče se svestrani razvoj djece i razvoj roditeljskih vještina. Na nivou socijalnog okruženja potrebno je razvijati osjetljivost javnosti na nasilje nad djecom. Nasilje se ne smije tolerisati. Potrebno je javnost upoznati sa tim da je zlostavljanje djece krivično djelo i hroničan problem ako se ne poduzmu odgovarajuće mjere. Djeci treba pomoći, iako, ona sama ne traže uvijek pomoć. Pasivnost odraslih znači učestvovanje u ugrožavanju djece. Javnost, naročito roditelje i djecu, potrebno je upoznati sa Konvencijom o pravima djeteta i načinima njenog ostvarivanja. Mediji bi trebali nuditi informacije o načinima borbe protiv nasilja u porodici. Na nivou porodice potrebno je roditelje pripremiti za odgovorno roditeljstvo i naučiti ih roditeljskim vještinama. U području djelovanja socijalne politike je pomoć porodici u osiguravanju dnevne brige o djeci, materijalna pomoć i stručna pomoć za djecu u razvoju. Djecu od vrtića pa do srednje škole treba educirati o njihovim pravima; podučiti ih kako će prepoznati razne oblike zlostavljanja, pomoći im u razvijanju pozitivne slike o sebi i u razvijanju samopouzdanja, te u učenju socijalnih vještina, naročito vještine nenasilnog rješavanja sukoba. Sekundarna prevencija je usmjerena na rizične porodice i roditelje. Na širem društvenom planu potrebno je utvrditi raširenost i faktore rizika nasilja u porodici i educirati odgovarajuće stručnjake u prepoznavanju faktora rizika te u pristupanju takvoj porodici. Važno je razviti mrežu usluga koje vladine i nevladine organizacije pružaju porodici u krizi: telefoni za pomoć, web stranice na internetu za pomoć, centri za porodice u riziku, savjetovališta. Rizičnoj porodici potrebna je mreža podrške u širem i užem okruženju, te psihosocijalna i materijalna pomoć. Djecu koja odrastaju u rizičnim porodicama važno je osposobiti za suočavanje sa problemima, te organizovati mrežu njihove socijalne podrške. Tercijarna prevencija je tretman, tj. intervencija u slučajevima zlostavljanja djece. Sama intervencija ima preventivni karakter, jer smanjuje međugeneracijski prijenos nasilja u porodici. Cilj tretmana je sprečavanje ponavljanja zlostavljanja i ublažavanje posljedica nasilja. Žrtvama nasilja i počinitelju pruža se psihosocijalna pomoć, temeljena na pravnim propisima. Na širem društvenom planu potreban je sistem prijavljivanja nasilja nad djecom i jedinstveni sistem evidentiranja nasilja nad djecom u pravosuđu, socijalnoj brizi, zdravstvu i obrazovanju.
Leave a Reply