Ne možeš kriviti gravitaciju jer si se zaljubio/la. Albert Ajnštajn
Ljubav je za svaku osobu posebno iskustvo. Svi rječnici se slažu da ljubav predstavlja intenzivan, jak, preplavljujući osjećaj duboke bliskosti, privrženosti i seksualne privlačnosti (ljubav prema partneru/ki) i veliki interes ili zadovoljstvo prema nečemu (ljubav prema stvarima običnim životnim pojavama i stvarima).
Iako svaka osoba na planeti ima potrebu za ljubavlju, svako je različito doživljava, vidi i priželjkuje. To je subjektivan osjećaj u kome ne ostaje baš prostora za objektivnost. Svako koga pitate da objasni značenje ljubavi dat će svoju definiciju. Zajedničko svim tim značenjima uvijek je to da je ljubav čista, bolna, slatka, topla i užasna odjednom. Ostaje istina da je ljubav osnovna potreba u životu svakog čovjeka.
Neki ljudi prožive cijeli život tražeći i objašnjavajući šta je ljubav. Nerijetko je ona tu uz nas, a ne vidimo je. Ponekad ljubav vidimo tamo gdje je nema.
Stari Grci su napravili podjelu na sedam tipova ljubavi: Stordž: porodična, ljubav koja nas duboko povezuje; Filija: prijateljska ljubav, često objašnjena kao ljubav u vidu “srodne duše”; Eros: seksualna ljubav i požuda; Agape: bezuslovna, božanska, univerzalna ljubav za sve; Ludus: nevina ljubav, obično povezana sa prvom ljubavlju iz djetinjstva, bez „hemije“; Pragma: ljubav kojoj svi težimo, dugoročna ljubav, ljubav za cijeli život i Filautija: ljubav prema sebi. Svi u toku života osjete bar neku od njih.
Kako je ljubav vječna inspiracija pjesnika, pisaca, slikara, umjetnika, naučnika tako se i istraživači na polju neuroznanosti bave pitanjem šta je to ljubav i ponašanjem ljudi kada imaju osjećaj ljubavi, osjećaju se zaljubljeno ili žive ljubav. Ljubav je jedno od najčešćih, ali najmanje shvaćenih ljudskih ponašanja.
Prije više od 20 godina biološka antropologinja Helen Fisher istraživala je 166 društava i u 147 njih pronašla dokaze o romantičnoj ljubavi – vrsti ljubavi koja ostavlja osobu bez daha i punim euforije. Ova sveprisutnost ljubavi u društvima za naučnike predstavlja hipotezu da da možda postoji nešto u našoj biološkoj prirodi zbog čega imamo potrebu za ljubavlju. Zato je tražimo i osjećamo. Helen Fisher je u svom istraživanju došla do zaključka da je ljubav mnogo više od osjećaja. “Ona djeluje na tako dubokom nivou naše svijesti, duboko ukorijenjena u našoj biološkoj prirodi da se borimo sa njom. Počela sam shvatati da romantična ljubav nije emocija. Zapravo sam oduvijek mislila da je to niz emocija, od vrlo visokog do vrlo niskog intenziteta. Ali zapravo, to je pokretač, nagon. Ona dolazi od motora uma, dijela uma koji želi i žudi za ljubavlju. To je takav dio uma kada posegnete za komadićem čokolade, kada želite dobiti unapređenje na poslu. To je motor, pogon našeg mozga.” Ovaj biološki nagon nas preuzima, i mi doživljavamo ljubav. Helen Fisher dalje kaže da su: “glavne karakteristike romantične ljubavi žudnja. Intenzivna žudnja za druženjem sa određenom osobom, ne samo seksualno, već i emocionalno. Bilo bi lijepo otići sa tom osobom biti intiman, ali također, želite da vas pozovu na telefon, da vas pozovu da izađete zajedno i sl. Sve sa ciljem da bi vam rekli da vas vole.”
Fisher je 2005. godine vodila istraživački tim koji je objavio revolucionarnu studiju koja je uključila prve funkcionalne MRI fotografije mozga pojedinaca u koji su se nalazili u bolu i borbi romantične ljubavi. Njezin je tim analizirao 2 500 skenova mozgova studenata na fakultetima. Oni su pregledali fotografije nekoga njima posebnog i upoređivali ih sa onima snimljenim kad su studenti pregledali fotografije običnih poznanika. Fotografije ljudi koje su romantično voljeli uzrokovale su da mozak učesnika postane aktivan u regijama bogatim dopaminom, takozvanim neurotransmiterom. Dvije regije mozga koje su pokazale aktivnost u fMRI ispitivanjima bile su jezgra kaudata, regija povezana sa otkrivanjem i očekivanjem nagrade i integracijom osjetilnih iskustava u društveno ponašanje, te ventralno tegmentalno područje koje je povezano sa zadovoljstvom, fokusiranom pažnjom i motivacijom za traženje i dobijanje nagrade.
Pored pozitivnih osjećanja koje romantika donosi, ljubav deaktivira i neuronski put odgovoran za negativne emocije, poput straha i društvenih osuda. Ta pozitivna i negativna osjećanja uključuju dva neurološka puta. Ona povezana sa pozitivnim emocijama povezuje prefrontalni korteks s jezgrom, dok druga, koja je povezana sa negativnim emocijama, povezuje jezgru sa amigdalom. Kad se bavimo romantičnom ljubavlju, isključuje se neuronska mašinerija odgovorna za donošenje kritičkih procjena drugih ljudi, uključujući procjene onih sa kojima smo romantično upleteni. “To je neuronska osnova drevne mudrosti: ljubav je slijepa“, kaže profesor Richard Schwartz.
Istraživali mi ljubav ili ne, pitali se kada ćemo je pronaći ili ako smo je pronašli da li to ono što smo tražili ljubav je vječita potraga. Navedeno istraživanje nam kaže da je ljubav pokretač u našem životu. Pokretač za sve dobro što želimo ali i pokretač lošeg jer ne možemo biti objektivni u donošenju odluka. Činjenica je da se trebamo prepustiti ljubavi, jer ukoliko smo vječito u nekoj potrazi nećemo napredovati. Trebamo shvatiti šta nas usrećuje, šta volimo i iskoristiti to da nam bude taj “drive”, nagon za dalje. Pogon za sreću.
Ukoliko se nalazimo u nedoumici kako odabrati ljubav, uvijek je najbolja ona ljubav koja nas čini boljim ljudima. Spoljašnja ljepota je prividna, ali ali je zato unutrašnja vječna.
https://neuro.hms.harvard.edu/harvard-mahoney-neuroscience-institute/brain-newsletter/and-brain/love-and-brain
Leave a Reply