Moj crni šešir

Čak i u najljepšim momentima kao da se nekim čudom pojavi crni šešir iznad moje glave sa širokim obodom i počinje polako da me prekriva, da mi intenzivira osjećaj tuge, beskorisnosti i bespomoćnosti, bez nekog u tom trenutku meni znanog okidača ili eventualno događaja koji bi to pokrenuo. Taj crni šešir je debeo, neproziran i povremeno mi oduzima dah svojim obavijanjem oko mene. Njegova posjeta traje sat, dan, sedmicu, i osjećam da tonem u veliku tamnu rupu iz koje nikako ne mogu da nađem izlaz.

Kako je moguće da odrasla osoba završi školovanje, više njih, radi posao koji je za neke vrh svijeta, ostvari se u porodičnom smislu, bavi se dobrovoljnim I humanitarnim radom, ima ljude i prijatelje koji joj iznova i iznova govore (i postupcima pokazuju) da su tu, jer su prijatelji, a ona i dalje misli da je nesposobna za život, beskorisna, nepotrebna. Osjeća da treba polako, u tišini da se izvuče iz pogleda svih, u mjesto gdje nema nikoga, gdje je tišina gdje nikome neće smetati. Na društvenim dešavanjima, pokušava i uspijeva biti nasmijana vesela, ali na bilo koje pitanje u sebi osjeća težinu i ispod krinke sreće  postavlja pitanje zašto ne mogu jednostavno biti sretna? Zašto se oduvijek osjećam tako drugačije. Ovo pitanje “zašto” postavljam sebi već duže vrijeme, ali intenzivno, u izuzetnim situacijama dođem i do toga da je to zato jer se ne uklapam, jer možda tražim previše, jer komplikujem sve, jer sam svima na teretu, jer ništa ne znam uraditi kvalitetno, jer se znam brinuti za porodicu. I tu zanijemim, sjedim u tišini, iskradem se i legnem, pokušavajući na taj način ne biti drugima još jedan problem u nizu. Pitam se zašto u meni ima toliko tuge za prekriti dva kontinenta, usamljenosti kao da je iz svih ljudi svijeta prešla u mene i očaja koji samo čeka da opet napravim pogrešan korak, pokret ili riječ, pa čak i pogrešno mišljenje.  

Nije to uvijek tako bilo. Djetinjstvo, u mom sjećanju je prosječno, mogu slobodno reći bilo sretno. Doduše svoje neko prvo djevojačko doba preletjela sam u toku ratnih dešavanja kada je smijeh bio luksuz, ali je meni taj smijeh uvijek ostao nenadmašan. Uvijek kažem da sam se tada najljepše smijala i najljepše momente sreće osjećala. Kažu da to postoji, da kada se nalaziš u situacijama koje su neupitno opasne po život trenutak sreće bude toliko intenzivan da ostane zauvijek u tebi.

Ovo što osjećam sada, zovem posjeta crnog šešira. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne bih da budem neshvaćena, povremeno se jave i sretni trenutci, ali nekako uvijek dođe to neko crno vrije, koje mi osmisli moj crni šešir. Čak i u najljepšim momentima kao da se nekim čudom pojavi crni šešir iznad moje glave sa širokim obodom i počinje polako da me prekriva, da mi intenzivira osjećaj tuge, beskorisnosti i bespomoćnosti, bez nekog u tom trenutku meni znanog okidača ili eventualno događaja koji bi to pokrenuo. Taj crni šešir je debeo, neproziran i povremeno mi oduzima dah svojim obavijanjem oko mene. Njegova posjeta traje sat, dan, sedmicu, i osjećam da tonem u veliku tamnu rupu iz koje nikako ne mogu da nađem izlaz.

Moj razum mi govori da trebam o tome razgovarati sa nekim, sa bilo kim, čak i sa porodicom, o tome kako se osjećam. Imam porodicu, imam prijatelje koji bi sigurno sjedili satima da me slušaju bez i jedne riječi ili kritike, predlažući mi čak i rješenja, savjete, ali nažalost moj crni šešir mi nametne mišljenje da me prijatelji neće razumjeti, a onda I neki kao stav da je bolje da ljude ne opterećujem. Oni imaju svoje živote, nisam im ja potrebna sa svojim crnilom da im kvarim dan. Previše se bojim da neće razumjeti i ne želim da se osjećaju kao da su učinili nešto loše.

Na sreću ovakvih dana je malo, više je veselih. Iako su dani sa crnim šeširom intenzivniji, jači, dani kada polako slobodno dišem su brojniji. Pitam se kako nakon savršeno lijepog dana odjednom se osjećam apsolutno užasno. Možda sam umorna, ili sam malo pod stresom ili sam nazebla ili me napuhalo pa me glava počela boljeti, ili sve ili nijednu od ovih stvari. Ne znam, ali nervira me što me moj crni šešir opet pogodi niotkuda. Prije nekoliko dana osjećala sam se dobro, a onda iznenada plačem i pitam se kada će proći i kada ću opet i da li ću uopće opet biti ona stara ja, ja koja nije beskorisna i bezvrijedna.

Bez podrške profesionalaca, stručnjaka ne bih sebe osvijestila da je sve to što proživljavam široko zastupljeno kod osoba različite dobi, porijekla, statusa. To se zove depresija. Da da. Depresija. Bolest. Nešto kao kada slomiješ nogu pa povremeno u određenim uslovima dobiješ neki osjećaj boli na tom mjestu iako je sve ok. Neću pisati o stigmi, o sramoti koju depresija nosi sa sobom u našem malom mikrosvijetu od društva. Ne mogu da pojmim da nekoga možemo osuđivati zbog toga što ima neku bolest. Ne zbog toga što eto ja to imam, već zato što imaju mnogi. Možda upravo ti koji/a čitaš. Moram da kažem da su mi u spoznaji o tome šta mi se dešava najviše pomogle prijateljice, stručnjakinje. Slučajno ili ne ni jedna od njih ne živi u našem mikrosvijetu. Pokazale su mi put. Da se ne lažemo još uvijek mi ga pokazuju i osvjetljavaju.

Crni šešir je tu još uvijek. Upravo dok pišem osjećam kako se polako sklanja, skuplja svoj obod i još malo pa će otići. Vjerovatno privremeno, dok ne naučim kako da mu kažem da on meni ne treba, da je meni odlično, toplo, da dišem, da volim ljude oko sebe, još važnije da oni vole mene. Da značim. Dok ne shvatim da je ok sa obje ruke tražiti i prihvatiti pomoć, podršku, Da prihvatiti pomoć ne znači biti jadan već upravo suprotno biti dio prijatelja, svijeta.  

Nemojte me pogrešno shvatiti, još uvijek postoje usponi i padovi. Ali razvijanje jake mreže podrške ljudi oko mene omogućilo mi je da ponovno živim ‘normalan’ život. Opet se ponekad osjećam zaglavljeno u kolotečini, sama i izolirana. Ali opet ponavljam, dug je put u prihvatanju bezuvjetne podrške i uvjerenja prijatelja, porodice i profesionalaca s kojima sam u kontaktu. Nije lako o tome govoriti, ali moram da pohvalim prijatelje koji su se zadesili u komunikaciji sa mnom kada je crni šešir bio u posjeti. Bili su odlični. Hvala im.

Čini mi se da je prvo što sebi ponavljam kada se ujutru ustanem, da se ne bojim. Postoji nada i šansa za svakoga, a iako se dijagnoza može osjećati kao stigma ili etiketa, to je korak naprijed do punog i pozitivnog života. Dragi Bog nam je svima priredio izazove i iskušenja. Ovo je jedno za mene. Jeste veliko, ponekad se čini bezizlazno, ali vjerom u Boga i u njegove puteve, znam da će biti bolje.

Sada želim napisati nešto i mom crnom šeširu. Želim napisati da ga podsjetim da ću ga pobijediti u ovoj igri nadmetanja. On je sam, a ja imam armiju sa sobom, Boga, porodicu, prijatelje, stručnjake. Pobijedit ću i ovo iskušenje i bit ću jača. Moja snaga volje da budem sretna veća je iz dana u dan, moja želja za životom je jaka i usuđujem se reći da će tvoj obod, crni šeširu, iz dana u dan biti manji, a vremenom ćeš nestati. Postati dio prošlosti.

Nakon što sam dugo vremena skrivala posjete svog crnog šešira, osjećala zbunjenost i stalno postavljala pitanje zašto ja, počela sam dobijati i odgovore i otvarati nepoznata polja shvatanja stanja. Napokon je razmak od tvojih dolazaka postao veći.

Za mene je jednostavno … shvatam šta je depresija. Da, imam posjete crnog šešira, kraće, i rjeđe…ali mislim da je mnogim ljudima još uvijek teško shvatiti kakva je to zapravo bolest.

Kao dio svoje otvorenosti, pokušavam objasniti ljudima da, iako mogu imati nasmiješeno lice i šaliti se, često se osjećami vrlo nisko, borim se i sa najmanjim aspektom normalnog dana i imam problema s osjećajem optimizma u životu. Ponekad se osjećam toliko loše da smatram da uopće ne vidim smisao toga. Ali hvala Bogu, ponekad.

Iako svaki dan provodim upravljajući svojom depresijom, to ne znači da znam kada ću se osjećati loše i kada ću se osjećati dobro. Sada se osjećam nešto manje uplašeno da razgovaram o svom mentalnom zdravlju s ljudima na poslu ili s ljudima koji me ne poznaju ili da imam depresiju, iako to nije najudobnije raditi. Mislim da me čeka još dug put, prije nego što vidim i to da ljudi mentalno zdravlje shvataju kao temu i dio normalanog razgovora i da tu nema ničega za sakriti i nečega čega se treba sramiti

Predviđam da će i dalje biti teške posjete crnog šešira u mom životu koja će pokrenuti depresiju u punom obliku. Mogu biti izazvane nezadovoljstvom zbog životne situacije, borbe za preživljavanje, nedostatak finansija, svađa  sa nekim, nemogućnost zadovoljavanja nekih od potreba moje djece, gubitak dragih osoba. Naravno ni pandemija nimalo ne pomaže. Međutim, većinu vremena život će biti uobičajen, tako da neće biti razloga da budem depresivna. To je bolest koju imam i ja moram s njom upravljati. Tako da jednostavno moram svakodnevno provjeravati da li radim što mogu kako bih se brinula o sebi, bilo to postavljanjem radne strukture, ispunjenjem postavljenih ciljeva, profesionalnim napretkom, druženjem sa prijateljima, razgovorom, otvorenošću, sa dovoljno odmora, lijekovima i terapijom, jer zaista svaki dan može biti ružičast, divan i ispunjen.