Ne smije biti tabu: seksualno zlostavljanje djeteta!

Seksualno zlostavljanje djece, silovanje, pedofilija, incest, i druge slične pojave su u našem društvu manje ili više tabuizirane. Sami ovi pojmovi u ljudima izazivaju oblik zazora od tematike. Ukoliko se bilo koja od ovih pojava desi uvijek postoji momenat neshvaćanja, nerazumijevanja ili čak u nekim slučajevima bacanja krivice na žrtvu i zataškavanja. Žrtva na kraju bude ta koja mora biti osvještena, mora da se brani, u svakom slučaju nije prepoznata kao žrtva već je pod uticajem kako medijske tako i analize lokalne zajednice.

Navedene pojave nemaju opravdanja i ne treba ih tražiti na štetu žrtve, jer ni u kojem smislu žrtva nije tražila ili svojim oblačenjem ili ponašanjem da joj se desi traumatizacija, povređivanje, uzimanje dostojanstva ili iskorištavanje. Žrtva je žrtva bez obzira na ime, porijeklo, ponašanje. Nasilje, bilo koji oblik seksualnog delikta je krivično djelo i počinilac se kao takav treba i posmatrati, kao počinilac.

Pedofilija je poremećen oblik socijalnog nagona usmjeren prema djeci istog ili suprotnog spola. Manifestira se kroz seksualno zlostavljanje, voajerizam djece ili razmjenu pornografskog materijala. Među odraslima i djecom vladaju mnoge zablude o seksualnom zlostavljanju djece, potkrijepljene istaknutim slučajevima u medijima, koji rađaju sveopći strah i tjeskobu, ali ipak ne pomažu u zaštiti sve one djece čiji slučajevi nisu medijski popraćeni, koja nisu prepoznata kao žrtve seksualnog nasilja, kojih je jako puno.

U zaštiti djece presudno je važno odvojiti činjenice od lažnih pretpostavki i razotkriti zablude i predrasude vezane uz seksualno zlostavljanje djeteta. Jedan od načina da se to postigne jeste razvijanje svijesti o seksualnom zlostavljanju djece putem omogućavanja pristupa tačnim informacijama i saznanjima. Roditelji će se tako osloboditi pogrešnih shvatanja i zabluda te otkriti istinu o seksualnom zlostavljanju djece. Razmatranje pitanja seksualnog zlostavljanja djece uklanja veo tajnovitosti i šutnje koji ga obavija te garantuje da više neće ostati skriveno.

Edukacija medija o načinu izvještavanja i generalno pokrivanje teme seksualnog iskorištvanja djece je jako bitno jer je to ujedno jedan od načina informisanja i educiranja zajednice o problemu.

Izbjegavanje teme seksualnog zlostavljanja djece ide u korist zlostavljačima djece, koji moraju ušutkati dijete kako bi izbjegli razotkrivanje. Odrasli moraju pronaći način da razgovaraju o temi seksualnog zlostavljanja djece kako bi djeci otkrili jezik kojim će govoriti o svojim iskustvima, a da ih pritom ne zastraše toliko da će se plašiti izaći među ljude.

Osim toga, roditelje i učitelje potrebno je poučiti kako će prepoznati prve znakove upozorenja koji upućuju na mogućnost da je dijete seksualno zlostavljano. Roditelji i učitelji moraju znati što pojedinca potiče na seksualno zlostavljanje djeteta, kako ti pojedinci sklapaju prijateljske veze te manipulišu odraslima i djecom ne bi li stekli njihovo povjerenje. Roditelji moraju biti sposobni prepoznati riskantno ponašanje zlostavljača djece i na djetetu opaziti znakove upozorenja koja upućuju na seksualno zlostavljanje. Ako žele poučiti djecu kako da se zaštite, odrasli moraju raspolagati saznanjima koja će djetetu koristiti, a ne saznanjima koja će ih zastrašiti. Ali, fokus nije samo na osposobljavanju djece jer i odrasli moraju biti svjesni opasnosti koje vrebaju u zajednici, a da pritom ne podlegnu strahu i zatvore dijete u kuću. Sve odrasle osobe moraju znati odakle djeci može prijetiti opasnost i kako ih mogu najbolje zaštititi.

Djecu je potrebno zaštititi od odraslih osoba i starije djece koja ih vrebaju ili manipulišu njima ne bi li ih privoljela na seksualni odnos. Ta odgovornost nije samo na roditeljima, već i na svim odraslim članovima zajednice. Što smo svjesniji opasnosti, a da nas pritom ne svladaju emocionalna pitanja vezana za seksualno zlostavljanje djeteta, to smo sposobniji naučiti djecu kako da se zaštite.

Seksualno zlostavljanje djece pitanje je koje ljudima stvara izuzetno nelagodu, jer boli razmišljanje o tome da neko nanosi štetu djeci. Međutim, neprijavljeno ili neliječeno seksualno zlostavljanje djece ne samo da ožiljava djecu i uništava porodice, već i prestupnicima ostavlja slobodu da zlostavljaju i osakaćuju buduće generacije.

Značajno je zapamtiti sljedeće činjenice:

Seksualno zlostavljanje djece je bilo koja seksualna aktivnost između odraslih i maloljetnika ili prisilni odnos između dvije maloljetne osobe. To uključuje seksualna dodirivanja i djela bez dodira poput egzibicionizma, izloženosti pornografiji, fotografiranje djeteta radi seksualnog zadovoljenja, navođenje djeteta za prostituciju, voajerizam i seksualnu komunikaciju telefonom, internetom ili licem u lice. To je zločin kažnjiv po zakonu koji se mora prijaviti.
Stvarna prevalencija seksualnog zlostavljanja djece nije poznata, jer toliko puno žrtava ne otkriva ili prijavljuje svoje zlostavljanje. Istraživači su predložili stope koje se kreću od 1% do 35%. Većina stručnjaka na polju zlostavljanja koristi stope od 8% do 20%.
Djeca oba spola, dobi, rase, nacionalnosti, porijekla, socioekonomskog statusa i porodične strukture su u opasnosti. Nijedno dijete nije imuno.
Počinitelji seksualnog zlostavljanja koji su bili poznanici porodice djeteta koje je bilo žrtva izjavljuju da su tražili djecu sa specifičnim karakteristikama onda kada se odluče na taj čin. Također, izjavljuju da traže pasivnu, tihu, problematičnu, usamljenu djecu iz nepotpunih ili razorenih porodica (Budin i Johnson 1989).
Počinitelji izjavljuju još da često traže djecu koja imaju posebnu potrebu za povjerenjem (Conte i dr., 1987) i proaktivno rade na uspostavljanju odnosa povjerenja prije nego što ih zlostavljaju (Budin i Johnson, 1989; Conte, Wolfe i Smith, 1989; Elliott i dr., 1995 ; Warner-Kearney, 1987). Nerijetko se to odnosi i na uspostavljanje odnosa povjerenja i sa porodicom žrtve (Elliott i sur., 1995).
Većina seksualnih nasilnika djece su muškarci, iako ne treba zanemariti i statistiku žena. Mogu biti poštovani članovi zajednice koji su privučeni okruženjima u kojima imaju lak pristup djeci poput škola, klubova i vjerskih zajednica. Većina žrtava je poznavala i vjerovala svojim nasilnicima. Nisu bili stranci kojih su se trebali plašiti.
Mnogi počinioci rade na grumingu „obrađuju“ žrtve i njihove porodice. Mnogi uspostavljaju odnos poverenja sa porodicom žrtve.
Većina žrtava ne pokazuje fizičke dokaze o svom zlostavljanju zbog sposobnosti tijela da brzo zacjeljuje. Međutim, svaku iritaciju genitalija, infekcije ili bolno pražnjenje crijeva treba odmah istražiti. Znakovi ponašanja su češći i mogu uključivati depresiju, anksioznost, ljutnju, gubitak apetita, odustajanje od uobičajenih aktivnosti, zloupotrebu supstanci, samopovređivanje, strah od određenih mjesta ili ljudi, mokrenje u krevetu, noćno znojenje, noćne more i misli usmjerene na samoubistvo. Također, budite svjesni seksualne glume i jezika koji nije primjeren uzrastu djeteta.
Malo je onih koji su razmišljali o ogromnom uticaju seksualnog zlostavljanja djece na zajednicu i socijalnu strukturu našeg društva. Seksualno zlostavljanje djece korijen je mnogih društvenih problema. Ako ispitamo svaku od uobičajenih pojedinačnih posljedica seksualnog zlostavljanja djece u svjetlu stope prevalencije, možemo vidjeti kako je seksualno zlostavljanje djece posljedica za svakog od nas.