Osjećaj praznine, u nama!

Naravno da svi mi kao društvena bića želimo ili još važnije imamo potrebu biti „dio“ nečega, grupe u razredu, dio kolektiva, biti dio društva koji ima redovne susrete, biti dio uspješnog tima ili jednostavno biti „dio“. Sami ne možemo. Ali ponekad baš u nastojanju dostizanja tog osjećaja pripadanja, čak i konformisanjem i prihvatanjem stavova ili razgovora u kojima se uopće ne vidimo ili su nam u potpunosti isprazni, providni, osjetimo da smo sami ili prazni.

Stalna potreba za pripadanjem, biti dijelom neke grupe, formalne ili neformalne, biti dio nekog društva ili kolektiva, poslovnog ili privatnog, bez da se baš u tim grupama osjećate dobro, nije baš neki društveni život, a ni u potpunosti zadovoljena ova navedena potreba. Mi, ljudi, kao društvena bića, čini mi se češće pristajemo da „uletimo“ u neko društvo, nego da sami izaberemo pojedince koji će činiti našu grupu. 

To je jednostavno lakše. Konformizam. Lako uklizimo, prihvatimo određena ponašanja, osmjehujemo se, dio smo nečega, ali u dubini negdje, možda ne odmah, ali sigurno, osjetimo da to nije to. Želimo biti posebni, unikatni, svoji. Neki od nas to imaju u porodici, sa partnerom, neko zaista ima unikatno društvence koje preživljava sve nedaće, a neki nemaju. Prema onome što možemo vidjeti i čuti veliki broj ljudi sam sebi govori da je sve ok, sretan/a sam, uživam, imam posao, ali kad malo zagrebemo površinu, čujemo ma sve s.anje, svaki dan isto, beze i tako. Dok ne pogledamo dublje u sebe nećemo ni znati.

Ponekad nam je život zabavan ili se dogodi nešto dobro što nas „povede“ na neko vrijeme, ali na kraju postoji šupljina koja nikada ne nestaje. Kao da ste transparentni i sve pozitivno, poput ljubavi ili radosti, prolazi samo kroz vas, a da se ne zaglavi, a nakon toga se čini kao da uopće nije ni bilo.

Naravno da svi mi kao društvena bića želimo ili još važnije imamo potrebu biti „dio“ nečega, grupe u razredu, dio kolektiva, biti dio društva koji ima redovne susrete, biti dio uspješnog tima ili jednostavno biti „dio“. Sami ne možemo. Ali ponekad baš u nastojanju dostizanja tog osjećaja pripadanja, čak i konformisanjem i prihvatanjem stavova ili razgovora u kojima se uopće ne vidimo ili su nam u potpunosti isprazni, providni, osjetimo da smo sami ili prazni. Taj osjećaj praznine bude u prsima, ali nismo sigurni kako je došlo do toga. Imamo prijatelje, puno njih, čak i onih na društvenim mrežama (važni su ponekad, posebno sada u vrijeme kada vrijeme prolazi brzinom svjetlosti), radite ili se bavite onim što volite, zašto onda taj osjećaj usamljenosti i praznine stoji tu ispred vas kao neka planina? Zaobiđete je, idete dalje, ali nekako ona se opet pojavi. Je li to tuga? Melanholija? Dosada? Prezasićenost svakodnevnicom? Obavezama? Istim ljudima i pričama? Istim rasporedima svaki dan? Bez promjene. Možda je pomalo od svega.

Ovakav osjećaj nije neuobičajen. Mogli bismo to nazvati “osjećajem praznine”, dok bi ga netko drugi mogao nazvati i drugačije. Često ćete čuti, onako već ustaljeno…Ma hajde, nije to ništa malo ti sve dosadilo, pokreni se i sl.

Najvažnije je shvatiti da je to stvarno, valjano. Iako je porazno, shvatiti da ponekad nije sve tako lijepo, može se promijeniti. Ovu situaciju možemo sami ispraviti i pronaći način da njome upravljamo. Potrebno nam je nadahnuće za promjenu. Svaki dan vidimo i shvatimo nešto novo o sebi. Ili barem sebi postavimo neko pitanje. Vodimo unutrašnji dijalog. Pitanje je da li ćemo to prihvatiti i mijenjati ili ćemo jednostavno samo preći preko toga i ići dalje.

Otkrivanje onoga što se krije ispod ovog osjećaja praznine i usamljenosti možda nije jednostavano, ali je moguće i preporučuje se kao prvi korak ka rješavanju (naravno ukoliko vidimo ili prepoznamo da nam je to problem).

Ponekad osjećaj praznine može potrajati nekoliko dana, a zatim se sam riješi. A nekad traje duže i ne riješi se sam. Ostaje tu. I dan za danom sve je veći. Ponekad možda i upadnemo skroz u njega.

Zašto se osjećam prazno?

Osjećaj prazne ponekad se može manifestirati kao osjećaj usamljenosti, zbunjenosti oko svog života i ciljeva ili nedostatka motivacije za bilo čim u životu. Svatko bi mogao s vremena na vrijeme osjetiti ovu prazninu u sebi. Iskustvo praznine u sebi može imati mnogo uzroka, uključujući promjenu hormonalnog nivoa, gubitak posla ili potrebno fizičko distanciranje koje dolazi s pandemijom, na primjer.

Osjećaj, praznine može da daje dojam kao da nismo dio svijeta, ne osjećam ništa i ništa što sam učinio/la nije uticalo na događaje ili druge ljude, „postojim“, ali kao da nisam tu.

Bilo koja životna faza ili situacija koja može zahtijevati da razmislimo o sebi i svom životu, također, mogu dovesti do privremenog osjećaja praznine.

Iako ne u svakom slučaju, osjećaj praznine mogao bi značiti i neka stanja mentalnog zdravlja, poput depresije, bipolarnog poremećaja ili posttraumatskog stresnog poremećaja. Samo stručnjak za mentalno zdravlje može tačno dijagnosticirati to stanje.

Ali šta se događa kad se stalno osjećate prazno?

Nije neobično da neko povremeno izgubi kontakt sa sobom. Nedostatak uvida u sebe može dovesti do tog dugotrajnog osjećaja praznine. Neki to nazivaju „životom bez svrhe“. To znači da možda ne postoji  jasnost o vrsti osobe koja ste ili koja želite postati. Ako nemate određene ciljeve ili snove za postizanje, također, može dovesti do toga da se osjećate prazno. Na primjer, ovo je česta pojava u periodu kada djeca odrastu i idu svojim putem. Sreća je to velika, ali ako ne postoji neki drugi cilj ili želja za ostvarenje, dolazi do praznine i nedostatka tog životnog smisla. Nekim ljudima je briga o drugima možda uvijek na prvom mjestu. To može dovesti do toga da svoje potrebe dugo vremena ostavljate po strani.

Ali usrećivanje drugih nas često i usrećuje. I to bitno. Čak i ako je to slučaj, važno je uzeti u obzir da podrška drugima nije isključiva podrška samom sebi. Svima su potrebna podrška i briga. Kad se naše potrebe ispune, postajemo bolje opremljeni da pomažemo i podržavamo i druge. Ako napustimo sebe, ne slušamo vlastite nade i želje, možemo se osjećati prazno. Nebriga o svojim potrebama može dovesti do tjeskobe, krivnje i srama. Ovi simptomi mogu biti ono što pokušavamo nazvati “osjećajem praznine”.

Ponekad, osjećaj praznine možda ima veze s dugim postupkom tugovanja koji traje, a da ga nismo ni svjesni. Na primjer, neriješeno bolno iskustvo u djetinjstvu ili osjećaj napuštenosti od člana porodice, njegova/njena smrt. Kada otvoreno ne razgovaramo i ne istražujemo emocije koje su s nama već duže vrijeme, one se mogu manifestirati na druge načine. Čak i ako je osjećaj neugodan i bolan, razmišljanje i razgovor o značajnim prošlim događajima koji su nam prouzrokovali tugu mogu nam pomoći da ih obradimo, da ih postanemo svjesni, smjestimo tamo gdje treba i nastavimo sretno i ispunjeno živjeti.

Ovisno o tome koliko se osjećate snažno zbog ovih događaja, vrlo je poželjno proći kroz proces sa stručnjakom za mentalno zdravlje.

Koliko vremena provodimo na društvenim mrežama, također, može uticati na naše osjećaje i može potaknuti osjećaj praznine. U mnogim slučajevima profili i osobe koje pratite na društvenim mrežama mogu prikazivati način života koji nije realan ili predstavlja previše savršen život ili izgled. Iluzija. To nas može navesti da se upoređujemo sa drugima i neizbježno podcrtavamo svoj život. Došli smo do toga da ukoliko nemamo selfi na kome pokazujemo svom profilu, nemamo život. Ovaj društveno virtuelni. Treba se boriti protiv toga jer je to nametnuta lažna stvarnost i iskrivljena slika o životu, ali prvenstveno o sebi.

Zaključak priče o osjećaju praznine kod svakog od nas pojedinačno je da je potrebno pronaći svrhu, cilj. Generalno gledajući nekome cilj može biti proživjeti, ovaj prolazni život, pošteno, uzdignute glave, odgovorno, poštovanjem sebe i drugih, činjenjem dobrih djela i čekajući onaj konačni neizbježni trenutak kojem niko ne može pobjeći. U međuvremenu, trebamo postavljati male ciljeve koji će nam dati smisao. Bilo to usrećivanje drugih da bismo mi bili sretni, ili građenje karijere koju želimo, odgajanjem djece da budu sretni, odgovorni, veseli i zadovoljni, da probijaju svoje granice i idu dalje u uspjesima. Možemo početi ostvarivanje nekih snova koje smo davno sanjali.

Ništa nije nemoguće, uz nadahnuće.