Poremećaj privrženosti

Ako dijete ne dobije očekivanu ljubav i brigu koja bi bila uobičajena u tipičnoj porodici, tada kontinuirani problemi s ponašanjem, suočavanje s osjećajima i povjerenje u ljude mogu dovesti do razvoja poremećaja privrženosti koji može negativno uticati na njegovo djetinjstvo, pa čak i kvalitet njegovog života u kasnijem/odraslom dobu.

Poremećaj vezanosti/atačmenta/privrđenosti je mentalno i emocionalno stanje koje se uglavnom dijagnosticira kod male djece prije pete godine, a ponekad i kod djece školskog uzrasta. 

Iako se duboka i trajna veza između djeteta i njihovih roditelja ili staratelja obično uspostavlja u prvih šest do devet mjeseci nakon rođenja, slučajevi zanemarivanja, zlostavljanja ili napuštanja u ranom uzrastu mogu dovesti do toga da djeca ne uspiju razviti te bliske veze.

Ako dijete ne dobije očekivanu ljubav i brigu koja bi bila uobičajena u tipičnoj porodici, tada kontinuirani problemi s ponašanjem, suočavanje s osjećajima i povjerenje u ljude mogu dovesti do razvoja poremećaja privrženosti koji može negativno uticati na njegovo djetinjstvo, pa čak i kvalitet njegovog života u kasnijem/odraslom dobu.

Simptomi poremećaja privrženosti kod djece

Još uvijek je moguće prepoznati znakove i simptome poremećaja privrženosti, čak i ako je dijete još uvijek beba. Na primjer, poremećaj privrženosti može biti prisutan ako beba više puta neutješno plače ili ako primarni njegovatelj ne reagira na djetetove potrebe na ispravan način.

Postoje dvije vrste poremećaja privrženosti koji se povezuju za djetinjstvo:

• Poremećaj reaktivne privrženosti – ako se djetetu dijagnosticira poremećaj reaktivne privrženosti, sklonije će biti povučenosti u socijalnim situacijama, čak i tokom interakcije sa svojim roditelje/starateljem..

Presudno je to da ako ih nešto uznemiri, neće odgovoriti ili smiriti emocije ako ih pokušate utješiti, a mogu vidljivo pokazati i iskazati agresiju i osjećaje tjeskobe. To može spriječiti dijete da se razvije, kao što bi se inače moglo dogoditi da nije imalo poremećaj reaktivne privrženosti.

• Dezinhibirani poremećaj privrženosti ili dezinhibirani poremećaj socijalnog angažmana – kod ove vrste poremećaja privrženosti, dijete će se pretjerano, a ponekad čak i neprimjereno prijateljski odnositi prema strancima koje ne poznaje, što proizlazi iz toga što oni vjeruju da moraju “pretjerano nadoknaditi” ‘njihovo pozitivno ponašanje kako bi dobili emocionalne ili verbalne odgovore koje žele.

Neki od znakova i simptoma koje dijete sa poremećajem privrženosti može pokazati:

• Poteškoće u izražavanju ljutnje – poremećaj privrženosti može dovesti do iskrivljenja odgovarajućih socijalnih znakova, pri čemu se djeca bore da kontrolišu ili izraze osjećaje bijesa. To može uključivati ​​dijete koje ima tantrume, ili na neki drugi način ‘glumi’;
• Nedostatak kontakta očima – ako se dijete bori da vas pogleda u oči, to može ukazivati ​​na probleme s privrženosti, iako biste ovo trebali uskladiti s drugim simptomima poremećaja privrženosti kako biste isključili bilo koje druge moguće razloge;
• Traži naklonost od stranaca – jedan od vitalnijih znakova djeteta koje razvija poremećaj privrženosti je njihova potreba da ponekad traže neprimjerene nivoe naklonosti od stranaca izvan porodice, što ukazuje da možda neće ili ne dobija odgovarajuću naklonost za razvoj privrženosti od svojih njegovatelja. 
• Problemi s provjerom svog ponašanja – kada dijete teško nadgleda vlastito ponašanje, poput neispravljanja svog ponašanja kada mu se to kaže, to može biti znak poremećaja privrženosti.Svoje emocije ne reguliše na društveno prihvatljiv način; 
• Nedostatak naklonosti prema roditeljima ili starateljima – još jedan važan znak da dijete možda razvija poremećaj privrženosti je nesposobnost pokazivanja naklonosti prema roditeljima ili starateljima, ističući da veza može biti nesigurna ili je uopće nema. 

Tretman i liječenje

Dva su različita cilja liječenja poremećaja privrženosti kod djece. To su:

• Osiguravanje da dijete i ostatak porodice rade sigurno, posebno ako su problemi s djetetovom privrženošću nastali zlostavljanjem ili zanemarivanjem; 
• Osigurati da je tretman podstakao dijete da uspostavi prirodnu vezu i ljubav sa roditeljima ili s odgovarajućim njegovateljem.

Terapija igrom i porodična terapija često se koriste u liječenju djece s poremećajima privrženosti, s oba pristupa kojima je cilj ojačati vezu između djeteta i njihovih roditelja. Terapija je također osmišljena da pomogne djeci da se nose sa simptomima poremećaja privrženosti pružajući im poznato i ugodno okruženje, pripremljeno da im pomogne da prevladaju poteškoće u vezivanju.

Terapija igrom – ovo je koristan i privlačan oblik terapije za djecu, posebno kod male djece i kod one koja su često povučena. Tokom sesije potrebno je osigurati da terapija i podučavanje emocionalnih/socijalnih vještina budu zabavni i dostupni, pomažući da se pažnja djece zadrži što duže.

Porodična terapija – iako mnogo toga ovisi o specifičnim okolnostima i razlozima koji stoje iza poremećaja privrženosti djeteta, porodična terapija često uključuje roditelje ili njegovatelje i dijete, a djeluje jačanjem pozitivne interakcije kroz igre i aktivnosti kako bi se stvorila značajnija veza i kontakt.

U većini slučajeva poremećaj privrženosti obično se razvija do pete godine života, a obično je uzrokovan nekim oblikom zanemarivanja ili zlostavljanja od strane primarnog njegovatelja (roditelja/staratelja). Svaka situacija u kojoj dijete nije moglo stvoriti vezu ili je odvojeno od roditelja može dovesti do problema s privrženosti.

Primjeri djece koja su najviše izložena riziku od poremećaja privrženosti uključuju:

• Djeca koja su zanemarena ili zlostavljana
• Djeca koja su smještena u ustanove socijalne zaštite i brige
• Djeca koja su se selila između niza različitih stratelja ili usvojitelja
• Djeca koja su odvojena od roditelja
• Djeca čiji roditelji zloupotrebljavaju droge ili alkohol

Dijete samo po sebi želi ljubav i naklonost, kao i sposobnost da izgradi povjerenje i oslanja se na svoje roditelje/staratelje koji će im pružiti njihove osnovne potrebe. Negativan učinak ignorisanja ili zanemarivanja bebinog ili dječjeg povika za hranom ili mijenjanjem pelena može ostaviti osjećaj da su napušteni. To može dovesti do straha da je svijet za njih nesigurno mjesto, bez razvijanja razumijevanja privrženosti koja im je potrebna da stvore čvrste veze u budućnosti.