Moji su mi dječaci pomogli da otkrijem čitav svijet o kojem nisam znala ništa, a kamoli da se postavim u pravom roditeljskom smislu. Danas je igranje povezano, interaktivno, zabavno iskustvo za više igrača širom svijeta. To je svijet konkurencije, rješavanja problema, zagonetki, logike.
Jedne večeri pozvala sam sinove da dođu jesti – i nisam dobila odgovor. Puna bijesa sam ušla u njihovu sobu i pritisnula dugme za napajanje na njihovoj konzoli za igru. Kako je sve izgledalo neko bi pomislio da je smak svijeta. Dječaci su bili toliko ljuti na mene i uznemireni dok im se ekran gasio. Rekla sam da dođu na večeru i na njihovo ponašanje dodala: “Trošite život na video igre.”
Ali te noći bila sam više znatiželjna, umjesto kritična. Pitala sam ih: “Zašto su vam video igre toliko važne?” Tako mi je drago što sam pitala. Moji su se dječaci iznenadili i odgovorili: “Mama, stvarno želiš znati?” Odgovorilao sam: “Da!” Rekli su: “Mama, svi koje poznajemo igraju video igrice.”
Nisu pretjerivali. Prema Udruženju zabavnog softvera, 2,5 milijarde ljudi na ovoj planeti su igrači. (Gamer se jednostavno odnosi na nekoga ko igra video igre.) To je otprilike jedna trećina čovječanstva.
Moji su mi dječaci pomogli da otkrijem čitav svijet o kojem nisam znala ništa, a kamoli da se postavim u pravom roditeljskom smislu. Danas je igranje povezano, interaktivno, zabavno iskustvo za više igrača širom svijeta. To je svijet konkurencije, rješavanja problema, zagonetki, logike. Dobre stvari, zar ne? Pun je i razgovora, kulture, historije, muzičkih nota, umjetnosti, dijaloga, moralnih izbora – stvari koje zapravo želite da vaša djeca nauče. Osim toga, igre imaju svoju filozofiju, strategiju za igru i razvijaju nevjerovatne vještine.
Zamislite da čitate zaista dobru knjigu ili gledate sjajan film ili sportski događaj – ali sada njom možete manipulisati, takmičiti se i komunicirati s njom. To su moderne video igre.
Dječaci su me nastavili učiti nove stvari. Na primjer, rekli su mi da kad isključim igru, dojivaju suspenziju, objašnjavajući: „Mama, mi imamo odgovornost, a ti neprestalno tražiš od nas da zaustavimo igru. Ne možemo pauzirati online igru. Ozbiljno, mama, ne možeš pauzirati igru.”
Tada su rekli i ovo: „Zapravo nas vrijeđa kad nas nazivaju „usamljenicima“ i „gubitnicima“. Živimo sa slušalicama u igri sa više igrača, s našim prijateljima i zapravo upoznajemo nove prijatelje.”
Toga sam dana imala zemljotresnu epifaniju – sama sam u kuhinji i kuham večeru dok moji dječaci u sobi igraju video igre. Tako sam svoju djecu počela prihvatati kao igrače, i to je ono što govorim i dan danas; “Skoro je vrijeme za večeru, dokle ste u svojoj igri?” Otkrivam, prilagođavam se i onda imamo onu mirnu povezanu porodičnu večeru koju sam uopće i željela na samom početku.
Jednom mi je došao najstariji sin Connor i rekao: “Mama, ozbiljno, šta trebam učiniti da me ostaviš na miru danas poslije 15:00?” Shvatila sam da bih njegov zahtjev mogla iskoristiti u svoju korist. Tako sam napravila listu: obavite domaće zadatke i angažujte se s bakom za stolom u vrijeme ručka (kontakt očima i sve ostalo); čak sam na listu dodala i čupanje korova. Sve je završeno. Rekao je „Mama, ovo je super. Sve što sam zaista htio raditi popodne bilo je rangiranje.”
U igranju igara postoje nivoi i lige i nagrade koje treba zaraditi, pa sam zaključila da je to njemu važno, to mora biti važno i meni. To je upravo ono što dr. Chris Haskell, vanredni klinički profesor i glavni trener eSporta naDržavnom univerzitetu Boise, kaže o svojim eSportistima. On traži igrače koji imaju ciljeve i spremni su se poboljšati u svojoj igri. U stvari, mnogi fakulteti sada daju stipendije za eSport, a i vojna i druge industrije sada koriste simulacije tipa video-igara u svojim poslovima.
Gaming sam počela tretirati kao sport sa vježbama i svim ostalim. Da li biste išli na djetetov fudbalski trening ili njihovu bejzbol utakmicu i počeli vikati na trenera: “Prestanite sa svim, moje dijete sada mora iznijeti smeće”? Naravno da ne. Odlučila sam da pustim svoju djecu da se igraju “u komadu” sve dok su se prvo pobrinuli za svoje odgovornosti.
Igre okupljaju cijeli svijet zajedno sa zajedničkim jezikom i timskom dinamikom. Mladi gledaju druge kako igraju video igre. Nekad sam ih kritikovalan zbog toga. Ali, moj suprug također, gleda druge kako igraju neku igru – on je veliki obožavatelj San Francisca 49. Prošle sezone utakmica je otišla u produžetke i na kraju je trajala četiri i po sata. Jesam li otišla i svom mužu održala predavanje i rekla: “Truniš mozak i trošiš život”? Odlučila sam da mi je ok da uživa gledajući profesionalne sportove. Kad igrač gleda drugu osobu kako igra video igre, obično posmatra profesionalce i pokušava potražiti savjete i trikove za igre koje igra.
Otkad sam počela razgovarati sa sinovima o igrama, imala sam priliku intervjuisati neke profesionalne igrače. Jedan od njih se sjetio vremena kada je bio sa svojom širem porodicom i svi su razgovarali o svojim životima pokušavajući sustići jedni druge. Kad je došao na njega red, počeo je pričati o video igrama i svojoj ljubavi prema igranju. Jedna od njegovih tetki grubo je rekla svima: “Zašto nam ne kažeš nešto što ljude zapravo zanima?” Svi su se dobro nasmijali na njegov račun i od tada gotovo da nije razgovarao sa širom porodicom – a to je bilo prije više od deset godina. Pitam se što bi se dogodilo da je ta tetka odlučila biti znatiželjna umjesto kritična?
Do sada ste možda pomislili: “Pa, ona nije iznijela nijednu lošu stvar oko video igara.” U pravu ste.
Istina je – postoje zabrinutosti oko online komunikacije i drugih problema, ali zato je još važnije biti uključen u život djeteta igrača. U svom domu moji sinovi i ja održavamo otvoren dijalog o ponašanju i ravnoteži koja se treba desiti online. Sada, godinama kasnije, znam da se moj mlađi sin još uvijek igra sa starijim bratom, iako su udaljeni više od 300 milja. Ta činjenica mi grije srce. Gaming je njihovu vezu održavao bliskom.
Moj savjet nije samo za roditelje. Također je za baku, djeda, tetke i ujake, kumove, dobre prijatelje, školske administratore i drugu rodbinu: Budite znatiželjni.
Evo jednostavnog rješenja. Započnite razgovor sa svojim djetetom postavljajući ova tri pitanja.
- Koje igre igraš?
- Zašto uživaš igrati baš te igre?
- Mogu li te gledati ponekad dok igraš?
Ako ne prihvatimo igranje, mogli bismo izgubiti vezu s ljudima koje najviše volimo.
Ovaj je rad adaptiran iz TEDxIdahoFalls razgovora. Pogledajte ovdje:
O AUTORICI
Cara Lane je trener, motivacijski govornik, trener komunikacije i autor.
Leave a Reply