Svim roditeljima se desilo, dešava i dešavat će se da im je dijete loše volje. To nas ponekad uznemirava, ali i zabrinjava. Kako roditelji prevazilaze ovakve situacije? Kompenzacijama u vidu kupovanja poklona? Dozvoljavanjem dužih izlazaka? Davanjem većih džeparaca? Uznemirava li vas kada je vaše dijete loše volje? Uznemirava li vas kada prelazi odgojne granice?
Da li je roditeljima roditeljski zadatak stalno usrećivati dijete/djecu i truditi se da je/su uvijek dobre volje?
Roditelji se jako često uznemire u situacijama kada je dijete loše volje, kada je u nekom negativnom raspoloženju. Osjećaju se odgovorni za negativno stanje svog djeteta ili loše raspoloženje djeteta doživljavaju i posmatraju kao loše ponašanje.
Djeca su izložena lošem raspoloženju, baš kao i odrasli. Još nemaju verbalne ili intelektualne vještine potrebne za upravljanje svojim tužnim ili promjenjivim osjećajima. Umjesto da dobro razmisle ili racionalno razgovaraju o tome, oni će se ljutiti, zalupiti vratima ili se svađati sa bratom ili sestrom.
Dječji problemi mogu nam se činiti mali i smiješni. Odrasle iznenađuje i nervira što svađa s prijateljem, gledanje brata ili sestre kako dobijaju novu igračku ili željeni komad odjeće, gubitak sportske utakmice može izazvati tako negativnu reakciju. Pomaže da se prisjetimo da im se njihovi problemi čine jednako stvarnima kao i naši nama. Zamislite ako ste izgubili dragog i bliskog prijatelja ili je vaš šef poklonio vašem kolegi novi računar ili ste izgubili svoj najunosniji poslovni projekt!
Moramo naučiti poštovati i razumjeti djecu kad su uznemirena. Ne treba im reći da ne smiju biti tako lošeg raspoloženja niti ih optuživati da su mrgudi. Ne trebamo ih ni zasipati poklonima kako bi se osjećali bolje. Čak nije potrebno ni pokušavati ih razveseliti. Ono što je njima potrebno je neko da ih sluša i neko ko ne osuđuje bol koju proživljavaju. Mogu se izvući iz svog stanja uz malo prihvatanja, empatije i poštovanja.
Dječje raspoloženje se može munjevito promijeniti – od momenta sreće preko dosade, do veselja, pa opet opuštenosti sve u kratkom periodu (čak i u nekoliko sati). Promjene raspoloženja kod adolescenata tako i kod djece su česta i normalna svakodnevna pojava. Dio odrastanja. Ali šta roditelji mogu učiniti i pomoći djetetu da nauči upravljati svojim raspoloženjem na zdrav način, tako da na koncu nauči donositi zdrave odluke/izbore?
Bez obzira na to što vaše dijete osjeća, vaš prvi roditeljski posao je – empatija. Dijete mora uvijek znati i biti sigurno da nam je stalo do njega i da svakako možemo osjetiti koliko mu je teško zbog onoga što osjeća, da ga razumijemo. Kada nešto muči naše dijete, prirodno je da to želimo popraviti. Iako može biti primamljivo pokušati smiriti tugu sladoledom ili kolačićima ili ih odvratiti od ljutnje TV-om ili video igrom, potrebno je da se odupremo tom nagonu. Nezdrava hrana i vrijeme na elektronskim uređajima neće ukloniti nelagodne osjećaje i mogu prouzrokovati druge probleme. Ako vaše dijete ne doživi istinsku krizu, obično je bolje pustiti da se samo nosi sa emocijama i pronađe rješenje. I ovo je za njega/nju veliki izazov. Ovdje govorimo o pomaganju djetetu da nauči ključnu vještinu: kako se vratiti u osjećaj dobra i zadovoljstva kad se osjeća loše i naučiti kako to učiniti na zdrav način.
Dijete treba da zna da smo svi ponekad tužni, da se naljutimo ili uznemirimo, ali da to nije razlog da se okrećemo nezdravom ponašanju poput konzumiranja nezdrave hrane, nekontrolisanog igranja video igrica, stalnom korištenju društvenih mreža kako biste se osjećali bolje, pušenju itd. Neke od emocija sa kojima se djeca intenzivno suočavaju i osjećaju izgubljeno u toku odrastanja su:
Tuga. To je normalna emocija koju svi s vremena na vrijeme osjećamo. Kao roditelju, važno je to prepoznati i otkriti šta dijete rastužuje. Problem ne moramo odmah riješiti, kakav god on bio, ili učiniti da tuga nestane. Vještina koju želimo da naša djeca razvijaju je da mogu prepoznati svoja osjećanja i nauče upravljati svojim osjećajima. Potrebno je da nauči da prepozna i imenuje svoj osjećaj. Psiholozi smatraju da ukoliko možemo imenovati osjećaj, možemo ga i ukrotiti.
Bijes. Otkrijte zašto je vaše dijete bijesno, a zatim pitajte što bi mu pomoglo da se osjeća bolje. Na primjer, ako mu je netko uzeo igračku ili namjerno probio loptu, recite mu da to svakako nije u redu, da pokuša vratiti svoje nazad. Djetetu ne trebamo govoriti da se ne bi trebao ljutiti. Nije stvar u suzbijanju bijesa, već u upravljanju njime. Kad nam je dopušteno da direktno osjetimo svoju ljutnju, možemo je pustiti.
Nakon razgovora sa djetetom dobro je provesti zajedničko vrijeme sa njim na primjer u šetnji Fizička aktivnost i vježba pokreće hormone u mozgu koji čine da se osjećamo dobro i koji nam mogu pomoći da se osjećamo bolje. Neka to zna. Ili neka posluša umirujuću muziku koja će mu pomoći da se “ohladi”. Naučite ga da su to zdravi načini opuštanja.
Razočarenje. Bit će trenutaka kada je dijete uznemireno načinom na koji stvari funkcionišu. Pomaže ako rano nauči kako se brinuti o sebi kad ne dobije ono što želi. Možemo prepoznati njihova osjećanja i istovremeno ih ohrabriti da nastave sa stvarima koje žele u životu. Želimo da nauče da mogu biti razočarani i povrijeđeni, ali da se ne moraju predati ili zaštititi ponašajući se kao da im nije stalo. Kad je dijete razočarano, podsjetite ga da se kretanjem tijela može osjećati bolje.
Dosada. Djeca su često navikla da ih roditelji zabavljaju. Kad nemaju što raditi, traže nekog drugog ko će im isplanirati aktivnosti. Bolje je ako djetetu damo vještine da samo nauči kako se zabavljati. Zamolite ga/je da iznese neke ideje koje zvuče zabavno, osim TV-a i video igara. Može smisliti načine na koje može pokretati svoje tijelo? Vježba – poput vožnje bicikla, istraživanja dvorišta ili obližnjeg parka – sve ove aktivnosti sagorijevaju energiju i mogu dovesti do zabave.
I još nešto zanimljivo. Glad. Djeca često u različitim raspoloženjima koje ne prepoznaju govore da su gladni. Prvo trebamo saznati da li je zaista gladno. Ponekad poželimo jesti kad nam je samo dosadno. Potrebno im je to objasniti. Ako zapravo nije gladno, predložite djetetu da smisli zabavnu aktivnost – i ponudite mu da to radi sa vama. Ako je zaista gladan/a, vrijeme je za kuhinju. Zajedno napravite ukusnu, zdravu grickalicu, poput voćnog smutija ili nekog šejka sa voćem i mlijekom.
⇑⇑⇑ Više savjeta koji Vam mogu biti od pomoći!
Moramo imati na umu da loše raspoloženje često dolazi jer su djeca usamljena ili umorna. U to je vrijeme korisno im je dati samo ono što im treba, zdrav međuobrok, malo društva i odmor.
Također, važno je da vaš dom bude u cjelini sretan i vedar. Evo nekoliko jednostavnih načina za to:
- Pogledajte zajedno nekoliko kratkih, smiješnih videozapisa.
- Izađite napolje na neko vrijeme uz igru, vožnju biciklom, šetanje, igranje sa loptom i slično.
- Mnoge porodice imaju sve uvijek isplanirano što može stvoriti puno stresa. Procijenite svoj raspored: Treba li vam malo zajedničkog odmora?
- Iznenadite svoje dijete nečim zabavnim.
- Dajte djetetu malo vremena.
- Možemo prihvatiti loše raspoloženje naše djece. Ne trebamo se bojati njihovog raspoloženja i izluđivati se da bismo ih “popravili”. Kada suosjećamo, pružamo svojoj djeci sobu i podršku koja im je potrebna za upravljanje osjećajima. Kada stvaramo dom u kojem je vedrina norma, dajemo im modele koji su im potrebni da bi bili sretni.
Postoje još neke strategije za nošenje sa lošim raspoloženjem kod djece koje mogu poslužiti roditeljima.
1. Pitajte, nemojte odmah definisati šta je. “Šta osjećaš trenutno?” je bolje od: „Opet si neraspoložen/a! ”
2. Odaberite svoje vrijeme i ton. Ako ste primijetili pad djetetovog raspoloženja u određeno vrijeme dana, sačekajte vrijeme kada se dijete čini mirnim i sigurnim, a zatim na neprijeteći način pitajte: „Čini se da ti je bilo teško danas poslije škole. Da li ti mogu nekako pomoći?” Pokušajte održavati ton opuštenim. Izbjegavajte pretjerivanje („Zaista sam na kraju sa živcima“ ili „Tvoje loše raspoloženje uništava našu porodicu“).
3. Otvorite vrata za razgovor. Kako djeca postaju starija, postaju sve tajnovitija. „Mnoga djece, kad im je loše, jednostavno se povuku i udaljavaju od roditelja. Sačekajte ono mirno i ugodno
vrijeme, istaknite da ste primijetili kako se vaše dijete drži po strani i dajte mu do znanja da ste tu ako želi razgovarati o svemu što ga/je muči. Budite dostupni jedno za drugo.
Nemojte forsirati početak razgovora, samo otvorite vrata za isti. Djeci treba vremena s roditeljima čak i ako izgleda da to ne žele.”
4. Pazite na tragove. Ako vaše dijete ne govori sa vama, potražite razloge za to. Kakvo ponašanje primjećujete? Da li piše poeziju, stvara umjetničkih djela ili sluša muzike koja je posebno mračna ili agresivnih tonova? Znati šta se događa u emocionalnom životu vašeg djeteta je važno, ali izbjegavajte „vrebanje“ ponašanja poput provjere njegovog mobitela, kompjutera ili vrebanja na društvenim mrežama, jer će to samo otuđiti dijete od vas. Važno je zauzeti brižan stav, ali i biti svjesni granica, posebno kod tinejdžera.
5. Potražite znakove ukoliko primjećujete ozbiljnu situaciju. Vašem djetetu treba pomoć ako primijetite kombinaciju bilo čega od navedenog:
- iznenadne promjena raspoloženja (depresija, anksioznost i razdražljivost jesu najčešće)
- povlačenje i udaljavanje od porodice i prijatelja
- gubitak interesa za školu ili omiljene aktivnosti
- poremećaji spavanja (premalo ili previše spavanja)
- gubitak apetita
- suicidalni ili morbidni razgovor ili izražavanje osjećaja krivice
- nemogućnost koncentracije ili donošenja odluka
- zaokupljenost smrću ili morbidnim temama.
6. Ponudite alternativu. Ako primijetite više od jednog od ovih simptoma, vrijeme je za profesionalnu podršku. Roditeljima može biti teško da to prizna, da nisu najbolja osoba sa kojom dijete razgovara, ali u nekim slučajevima najbolje je odabrati nekoga drugog, objektivnog, stručnjaka. Na primjer, ako su se djetetovi roditelji razveli, djetetu možda nije ugodno o tome razgovarati sa jednim od roditelja, a to ga muči. Pitajte dijete da li misli da ste najbolja osoba u tom trenutku koja da mu pruži pomoć ili za koga misli da bi bila dobra osoba.
7. Kontaktirajte profesionalca. U mnogim ćete slučajevima i dalje željeti konsultovati psihologa/psihijatra/socijalnog radnika. O ovome mislite na način da o tome nema pregovaranja,na isti način kao što mislimo o liječničkim pregledima ili odlascima zubaru. Izbjegavajte predstavljanje stručnjaka djetetu na dramatičan način. Zapravo, empatičan pristup učinit će da se vaše dijete osjeća najudobnije.
“Empatija je emotivna reakcija koja je u većoj mjeri odgovarajuća za situaciju u kojoj se nalazi druga osoba, nego za sopstvenu, Martin L. Hoffman.”
Leave a Reply