Roditeljstvo. Sada i “prije”

Pitanje koje se postavlja je da li današnji odgoj, ili onaj prevladavajući, kako ga zovu “helikopter roditeljstvo”, dobar za naše buduće naraštaje? Da li odgajamo samostalne odrasle osobe, pune samopouzdanja, sa razvijenim vještinama za samostalan život i odgovornost ili stvaramo osobe koje će zavisiti o drugima,  koji neće znati da se nose sa svim odgovornostima i teškoćama koje sa sobom može nositi odraslo doba. Roditeljstvo ima neizmjerno značajan uticaj na razvoj djeteta, način kako sa njima komuniciramo, kako ih podržavamo, motivišemo, na koji način postavljamo granice, kakva su naša očekivanja, sve to utiče na način na koji će djeca doživljavati sebe i svijet koji ih okružuje, objašnjava. Zadatak je roditeljstva osposobiti dijete za samostalan život i odrastanje u osobu koja je samopouzdana i prihvata sebe.

Naše društvo je u posljednjih nekoliko decenija doživjelo velike promjene u različitim segmentima, kako u tehnološkom razvoju, socijalnom tako i u odgojnom. Mnogi roditelji prije nego počnu sa planiranjem porodice, već počinju sa pripremama vezanim za odgoj djeteta. U mnogim regijama se počinje sa upisom u vrtić djeteta prije napunjene prve godine života, a negdje i prije samog rođenja. Iako je potreba za vrtićem u velikoj mjeri determinisana poslovnim obavezama roditelja, postoji i mišljenje da što je vrtić ili škola ekskluzivnija, bolje rangirana, odgoj i priprema djeteta za odrasli život će biti bolja. Slično mišljenje je vezano i za vannastavne aktivnosti. 

Često čujemo starije generacije, da današnje generacije nemaju osjećaja prema autoritetu, prvenstveno roditeljima, previše su okrenuti svojim potrebama, značajno su upoznati sa svojim pravima, a obaveze nisu prepoznate kao kvalitet jedne osobe. Primjera je mnogo, ali najčešći je u odnosu prema roditeljima, da je ranije poštovanje prema roditeljima bilo više prisutno, ili na primjer, da su učiteljice bile uzor autoriteta i poštovanja, dok danas to ne vidimo u toj mjeri? Današnje generacije kao da su prihvatile odnos ravnopravnosti u najblažem smislu, ali definitivno odnos u kojem imaju pravo “argumentirati” zašto oni trebaju to nešto, bez svijesti o obavezama koje nosi odraslo doba. 

Jedna od značajnih promjena, moglo bi se reći da je, količina vremena koje roditelji posvećuju djeci danas, a koliko su u prijašnjim generacijama. Naravno argument da su druga vremena bila stoji, ali da li se tolikoj mjeri sve promijenilo da današnji roditelj mora značajno vrijeme provesti u interakciji sa djetetom, u praćenju i podržavanju. Mnogi će reći, u moje vrijeme djetinjstva i školskog doba, po povratku iz škole, odmah bih uradio/la zadaću i izađem napolje. Po cijeli dan se igram i u vrijeme ručka idem kući (a nekada i to preskočim). Na ovu priču odmah imamo odgovor da su to bila drugačija vremena, sada nema djece s kim bi se moja djeca igrala. Da li je to tako? Pa vjerovatno i nema jer su djeca poslije škole zauzeta vannastavnim aktivnostima, treninzima, kursevima jezika i drugih dodatnih “usavršavanja”. I ako ima nešto slobodnog vremena u kući provode ga na elektronskim uređajima (što je u vrijeme pandemije postalo i način života). Nekako se čini da danas roditelji neprestalno bdiju nad svojom djecom, rade svaku domaću zadaću sa njima, ispituju ga prije testa, umjesto njega rješavaju probleme u školi i one koje imaju s prijateljima te neprestano kontroliraju svaki njihov korak?

Pitanje koje se postavlja je da li današnji odgoj, ili onaj prevladavajući, kako ga zovu “helikopter roditeljstvo”, dobar za naše buduće naraštaje? Da li odgajamo samostalne odrasle osobe, pune samopouzdanja, sa razvijenim vještinama za samostalan život i odgovornost ili stvaramo osobe koje će zavisiti o drugima,  koji neće znati da se nose sa svim odgovornostima i teškoćama koje sa sobom može nositi odraslo doba. Roditeljstvo ima neizmjerno značajan uticaj na razvoj djeteta, način kako sa njima komuniciramo, kako ih podržavamo, motivišemo, na koji način postavljamo granice, kakva su naša očekivanja, sve to utiče na način na koji će djeca doživljavati sebe i svijet koji ih okružuje, objašnjava. Zadatak je roditeljstva osposobiti dijete za samostalan život i odrastanje u osobu koja je samopouzdana i prihvata sebe. 

Ono što svako roditeljstvo treba da ima jeste toplinu, razumijevanje, ljubav, podršku i ohrabrenje, ali i određenu kontrolu koja uključuje roditeljska očekivanja, zahtjeve i nadzor. Postoje različiti odgojni stilovi, od kojih svaki na drugačiji način utječe na razvoj djetetove ličnosti.

Kada govorimo o “helikopter roditeljstvu” dr. Paul Redmond sa Sveučilišta u Liverpoolu napravio je i podtipove ove vrste roditeljstva, i to: 

• Menadžer (i bankar roditelj) dogovara sastanke umjesto djece (studenata), pregovara o ugovorima njihovih budućih poslova, odnosno pregovara o zaradi koju će dobiti dijete, sad već odrasla osoba. 
• Bijeli vitez roditelj stalno pokušava pomoći, ali sakriti od djeteta da pomaže, obavlja neke obaveze umjesto njega i sl. 
• Crni jastreb je tip roditelja koji pravi planove i strategije kako da djetetu osigura prednost pred konkurencijom.

Ovakvi roditelji krče put svojem djetetu kroz život, često u svrhu postizanja što boljeg akademskog ili poslovnog uspjeha, kontrolirajući svaki aspekt djetetove rutine i ponašanja.

Takvi su roditelji fizički sveprisutni, ali psihološki nedostupni djeci. Vođeni su vlastitom tjeskobom, istovremeno zanemarujući razvojne potrebe djeteta, što negativno utiče na autonomiju, sposobnosti, kao i cjelokupan lični razvoj djeteta. Na primjer: ako govorimo o najranijoj dobi – ukoliko se prema djetetu koje uči hodati ponašamo kao da ono ne zna hodati, smanjujemo mu sigurnost u sebe i izokrećemo percepciju stvarnosti. Dijete počinje sumnjati u svoje sposobnosti.

U određenim životnim situacijama normalno je pomoći djetetu da prebrodi zadatke koji su pred njim, ali ne na način da preuzmemo te zadatke na sebe. Ova vrsta roditeljskog ponašanja sa sobom nosi i psihološki kontrolu nad djetetom, što se kasnije u životu djeteta može pokazati pogubnim. Naravno da je normalno pomoći djetetu u nekim životnim situacijama, ali ne na način da radimo i probleme rješavamo za njega. Na ovaj način stvaramo djecu ovisnu o nama i, na kraju krajeva, nesposobnu da se pobrinu za sebe.

Neka istraživanja govore da ovakav tip roditeljstva kod mladih odraslih ljudi podstiče narcizam, loše mehanizme nošenja s problemima, što je povezano s pojačavanjem anksioznosti i stresa. Djetetu treba dozvoliti greške i frustracije te pokušaje i promašaje jer iz toga svi pa i oni uče i rastu. Ukoliko smo skloni prevelikoj zaštiti, ne dozvoljavamo djetetu mogućnost naučiti se nositi s frustracijom, razvijati alate i mehanizme koji su mu potrebni za savladavanje frustracija, a iako one mogu biti teške i izazovne, tokom života su neizbježne. Važno je da kao roditelji prepoznamo vlastitu anksioznost i da je prihvatimo i izdržimo kako bismo djetetu ostavili prostora za lični rast.

Ne želeći se odvojiti od teme današnjih i prijašnjih odgojnih stilova, nekako je “helikopter roditeljstvo” vrsta odnosa prema koji najčešće primjećujemo u svakodnevnom okruženju. Koliko je bolje bilo prije, kada su se djeca “samostalno” igrala sa vršnjacima, nosila sa domaćim zadacima, školskim izazovima ili danas kada imaju podršku, nas roditelja, u prevladavanju svakodnevnim poteškoća je tema za neko sveobuhvatno istraživanje.

Svakako je dobro da kao roditelji podstičemo samostalnost djece, njihovu maštu, ideje, podržavamo ih u rješavanju problema (ali ne rješavamo za njih). Posmatrajmo djecu kao jake individue koje mogu same postići više nego što mislimo, koji imaju potencijal da budu čvrsti stubovi našeg budućeg društva.