Samopovređivanje – šta znamo i šta trebamo da znamo

Budući da u početku može postojati neko privremeno olakšanje, samopovređivanje može postati nečiji normalan način rješavanja životnih poteškoća. To znači da je važno razgovarati s nekim, što je ranije moguće, kako bi se dobila adekvatna podrška i pomoć. Učenje novih strategija suočavanja s tim poteškoćama može dugoročno olakšati prekidanje kruga samopovređivanja.

Ne postoji neki tipični izgled osobe koja sebi nanosi štetu. Samopovređivanje je nešto što se može pojaviti kod svakoga. Smatra se da se oko 10% mladih osoba samopovređuje. Ovaj procenat može dosegnuti i do 20%.

Nesuicidalno samopovređivanje, koje se često jednostavno naziva samopovređivanje, čin je namjernog nanošenja štete vlastitom tijelu, poput rezanja ili opekotina. To obično nije zamišljeno kao pokušaj samoubistva. Umjesto toga, ova vrsta samoozljeđivanja štetan je način suočavanja s emocionalnim bolom, intenzivnim bijesom i frustracijom.

Iako samopovređivanje može donijeti trenutni osjećaj smirenosti i oslobađanje napetosti, obično je slijedi krivnja i sram te povratak bolnih emocija. Iako povrede opasne po život obično nisu namjerne, samoozljeđivanjem dolazi do mogućnosti ozbiljnijih, pa čak i fatalnih autoagresivnih radnji. Samopovređivanje je vrlo često i pogađa ljudi više nego što mislite.

    “Oko 10% mladih se samopovređuje”

To znači, da je vjerovatno da su barem dvije mlade osobe u svakoj učionici srednje škole u jednom trenutku nanijeli sebi neki vid povrede.

Samopovređivanje može biti način na koji se neki ljudi nose sa neodoljivim i uznemirujućim mislima ili osjećajima. Samopovređivanje treba shvatiti ozbiljno, bez obzira na razlog koji stoji iza toga.

Uz pravu pomoć i podršku većina ljudi koji se samopovređuju može se i potpuno oporaviti.

Šta je samopovređivanje?

Samopovređivanjem se opisuje svako ponašanje u kojem neko sebi nanosi štetu, obično kao način da se nosi sa teškim ili uznemirujućim mislima i osjećajima . Najčešće ima oblik rezanja, opekotina ili nesmrtonosnih predoziranja. Međutim, to može biti i svako ponašanje koje uzrokuje povredu – bez obzira na to koliko je malo ili puno to ponašanje rizično. U osnovi, svako ponašanje koje nekome nanese štetu ili povredu kao način suočavanja s teškim emocijama može se smatrati samopovređivanjem.

Samopovređivanje obično započinje kao način za ublažavanje nakupljanja pritiska od uznemirujućih misli i osjećaja. To bi moglo privremeno olakšati emocionalnu bol koju osoba osjeća. Važno je znati da je ovo olakšanje samo privremeno jer osnovni razlozi i dalje ostaju. Ubrzo nakon toga mogu uslijediti osjećaji krivice i srama koji mogu nastaviti ciklus.

Budući da u početku može postojati neko privremeno olakšanje, samopovređivanje može postati nečiji normalan način rješavanja životnih poteškoća. To znači da je važno razgovarati s nekim, što je ranije moguće, kako bi se dobila adekvatna podrška i pomoć. Učenje novih strategija suočavanja s tim poteškoćama može dugoročno olakšati prekidanje kruga samopovređivanja.

Ne postoji neki tipični izgled osobe koja sebi nanosi štetu. Samopovređivanje je nešto što se može pojaviti kod svakoga. Smatra se da se oko 10% mladih osoba samopovređuje. Ovaj procenat može dosegnuti i do 20%.

“Većina mladih ljudi izjavila da su se počeli ozljeđivati ​​oko 12. godine.” 

Veću vjerovatnost za samopovređivanje može dovesti nekoliko faktora, između ostalog zbog stvari koje su se dogodile u njihovom životu – gdje žive, situacije koje se događaju s prijateljima, porodicom ili u školi ili kombinacija svega navedenog. To znači da su neki ljudi u većoj opasnosti od samopovređivanja. Neki od rizičnih faktora su:

• Iskustvo poremećaja mentalnog zdravlja. To može uključivati ​​depresiju, anksioznost, granični poremećaj ličnosti i poremećaje prehrane.
• Mlade osobe koje su u sistemu brige ili koji su je napustili.
• Osobe koje su dio LGBT zajednice.
• osobe koje su pretrpjele tragičan gubitak bliske osobe.

Važno je zapamtiti da, iako su to faktori rizika koji mogu učiniti nekoga pod većim rizikom da se samopovređuje, ako bilo koji od ovih postoji, ne znači da će netko i sa tim početi.

Zašto se ljudi samopovređuju?

Svako doživaljava različite situacije koje uzrokuju stres i zabrinjavanje. Neki ljudi mogu riješiti ove probleme razgovarajući s prijateljima i porodicom, dok će drugima možda ove poteškoće biti nerješive. Kada ne izrazimo svoje osjećaje i ne razgovaramo o stvarima zbog kojih smo uznemireni, ako smo bijesni ili uznemireni, pritisak se može pojačati i postati neizdrživ. Neki ljudi koriste svoje tijelo kao način da izraze misli i osjećaje koje ne mogu izgovoriti naglas. Ljudi često naštete sebi kada im sve to postane previše. Osobe koje su sklone samopovređivanju na prvom mjestu,trebaju osvjestiti  da kada se osjećaju ljutito, uznemireno, zabrinuto ili depresivno, osjećaju veću potrebu da se samopovređuju.

Neki od razloga koje mladi ljudi navode kao okidače ili razloge koji ih vode do samosamopovređivanja uključuju:

• poteškoće koje imaju kod kuće;
• svađe ili problemi s prijateljima;
• pritisci u školi;
• maltretiranje, vršnjačko ili neki drugi oblik nasilja;
• depresija;
• anksioznost;
• nisko samopouzdanje;
• tranzicije i promjene, poput promjene škole;
• upotreba alkohola i droga.

Kada se nekoliko ovih problema spoji, mogu se brzo osjećati nerješivi i postati previše za jednu osobu. Kao što je rekla jedna mlada osoba, mnogi ljudi se samopovređuju kako bi se „izvukli iz povrede, bijesa i bola“ izazvanih pritiscima u njihovim životima. Samopovređuju se jer nisu znali što drugo učiniti i nisu osjećali da imaju druge mogućnosti. Razgovor s nekim u koga imate povjerenja ili zdravstvenim radnikom može vam pomoći da pronađete druge mogućnosti za suočavanje s emocionalnom boli koju osjećate.

Psihologinja Tea Vučina, dr. sc. podijelila je svoje iskustvo u radu sa mladima koji imaju ovaj problem. 

Da li se Centri /domovi zdravlja susreću sa ovom pojavom u našem okruženju?

U Centre za mentalno zdravlje se obraćaju najčešće adolescenti i mlade osobe koje imaju problem samopovređivanjem u obliku rezanja. U posljednje vrijeme sam imala 3 pacijenta s tim problemom. Međutim, to najčešće nije problem koji kažu na početku tretmana već se to obično otkrije psihologu/psihoterapeutu kad pacijent stekne povjerenje.

Koji je prosječno uzrast djece koja se javljaju za pomoć?

Moji pacijenti s ovim problemom su učenici završnih razreda osnovne škole i srednjoškolci, a ponekad i mlade odrasle osobe.

Imaju li neki specifični uzroci koji izazivaju ovu pojavu?

Ovaj simptom se često veže uz poremećaje raspoloženja poput depresije te anksioznih poremećaja, poremećaje ishrane, PTSP i opsesivno-kompulzivni poremećaj. Osobe čiji simptomi su posljedica neriješenih traumatskih iskustava, također, mogu ispoljavati samopovređivanje.

U osnovi često osoba bude preplavljena neugodnim emocionalnim stanjima (tuga, ljutnja, uznemirenost) te krivo vjeruje kako joj samopovređivanje može pomoći da se toga oslobodi. Druga okolnost je kad je osoba traumatizirana i ima osjećaj kao da ništa ne osjeća (osjeća se tupo) pa ponovo krivo zaključuje kako joj rezanje može pomoći da se ponovo osjeća živo i da bar nešto osjeća.

Koji bi bili neki savjeti za roditelje.

Roditelji najčešće ne znaju da se njihova djeca samopovređuju, jer to oni vješto skrivaju. Obično to prvi put povjere psihologu. Prije svega treba raditi s osobom koja se samopovređuje, kako bi naučila kako bolje prepoznati i na zdrav način kontrolisati svoje emocije te kako se nositi sa stresom, dok s onim traumatiziranim treba raditi na proradi trauma koje su u podlozi. Roditelji u tretmanu trebaju shvatiti pojavu te naučiti kako da budu podrška.

Mnogo je mitova vezanih za samopovređivanje. To nije iznenađujuće – mitovi i nesporazumi često nastaju kada se problem poput samopovređivanja slabo razumije. Negativni stereotipi mogu biti moćni. Oni su izazov jer zaustavljaju ljude da razgovaraju o svojim problemima i traže pomoć. Ovi mitovi također, znače da profesionalci, porodica i prijatelji mogu pogrešno razumjeti ljude koji se samopovređuju.

MIT: ‘Samopovređivanje je traženje pažnje’

Jedan od najčešćih stereotipa je da je samopovređivanje “traženje pažnje”. To nije slučaj. Mnogi ljudi koji se samopovređuju dugo ne razgovaraju ni sa kim o tome kroz što prolaze i ljudima može biti vrlo teško pronaći dovoljno hrabrosti da zatraže pomoć.

MIT: ‘samopovređivanje je “gotska” ili samo “furka”’

Stereotipno je samopovređivanje posmatrati kao dio kulture mladih, poput „gota“ ili „emo“ osoba. Iako postoje neka istraživanja koja sugerišu vezu, za to ne postoje konačni dokazi sa malo ili nimalo dokaza koji podupiru uvjerenje da je samopovređivanje dio bilo koje subkulture mladih osoba.

MIT: ‘Samo djevojke se samopovređuju’

Često se pretpostavlja da je vjerovatnije da će se djevojčice samopovređivati prije nego dječaci, međutim nije jasno je li to istina. Dječaci i djevojčice mogu na različite načine ispoljavati oblike samopovređivanja ili imati različite razloge za to.

MIT: ‘Ljudi koji se samopovređuju uživaju u tome’

Neki ljudi vjeruju da oni koji se samopovređuju uživaju u bolu ili riziku povezanom s tim ponašanjem. Nema dokaza da ljudi koji se samopovređuju osjećaju bol drugačije od bilo koga drugog. Štetno ponašanje ljudima često nanosi veliku bol. Neke je depresija utrnula i žele osjetiti bilo šta što bi ih podsjetilo da su živi, ​​čak i ako to boli. Drugi su ovu bol opisali kao kaznu.

MIT: ‘Ljudi koji se samopovređuju su suicidalni’

Za mnoge ljude samopovređivanje predstavlja pokušaj suočavanja s teškim osjećajima i okolnostima. Neki ljudi su opisali da je to način da poteškoće u kojima su se našli. Međutim, neki ljudi koji se samopovređuju mogu se osjećati suicidalno i pokušati sebi oduzeti život, zbog čega to uvijek treba shvatiti ozbiljno.

Kako potražiti pomoć? 

Prvo i jednostavno: kažite nekome! Razgovor s nekim često je prvi korak za izlazak iz ciklusa samopovređivanja. To nije lako učiniti i možda će vam biti teško razgovarati o svom samopovređivanju i razlozima koji stoje iza toga. To je normalno – mnogim mladim ljudima koji se samopovređuju vrlo je teško tražiti pomoć. Ali to je važan korak ka oporavku i boljem osjećaju. Reći nekome o svom samopovređivanju pokazuje snagu i hrabrost; često može biti veliko olakšanje ako možete pustiti takvu tajnu ili je barem podijeliti s anekim.

Ne bojte se tražiti pomoć kad god i kako god budete trebali. Razgovor o svojim osjećajima nije znak slabosti. To pokazuje da vi preuzimate brigu o svojoj dobrobiti i radite ono što vam treba da biste ostali zdravi. Nije uvijek lako izraziti kako se osjećate. Ako ne možete smisliti jednu riječ koja bi opisala osjećaj, upotrijebite onoliko koliko vam je potrebno da ilustrirate kako se osjećate.

Mnogo je ljudi s kojima možete razgovarati o tome kroz šta prolazite. Važno je reći nekome u koga imate povjerenja i osjećate se ugodno razgovarajući s njim, jer će vam moći pomoći i pružiti podršku. Mladi su nam rekli da su mogli razgovarati sa:

• prijateljima,
• pojedinim članovima porodice,
• sa nekim u školi, kao što je nastavnik od povjerenja,
• ljekari opće prakse ili zdravstveni radnici, poput savjetnika ili medicinske sestre u nekoj nevladinoj orgaizaciji i liniji za pomoć.

Kada osjetite nagon za samopovređivanjem, tehnike odvraćanja pažnje mogu biti koristan način da ‘zajašete val’ osjećaja i prevladate nagon da sebi naštetite.

Mladi su nam podijelili svoje najkorisnije tehnike odvaraćanja pažnje:

• Zapišite misli i osjećaje koji vas muče; zgužvajte stranicu, rasparajte je i bacite je na  način da se ta misao pusti.
• Uzmite malo tijesta za igru: razvucite ga ili stisnite kako biste ublažili napetost.
• Udarite jastuk kako biste ispraznili bijes i frustraciju.
• Glasno i jako vrištite u jastuk.
• Odvojite minutu i udahnite ili meditirajte.
• Idite u šetnju kako biste se odmaknuli od okidača. Biti na javnom mjestu daje vam vrijeme i prostor da smanjite potrebu za ozljeđivanjem.
• Puštajte puno buke, bilo muzičkim instrumentom ili samo lupanjem o lonce i tave.
• Pišite na veliki papir crvenom bojicom ili olovkom.
• Pozovite prijatelja ili člana porodice i razgovarajte s njima. Ovdje se ne mora raditi o samopovređivanju, već kada se lože osjećate.
• Učinite nešto kreativno: napravite kolaž od boja koji će predstaviti vaše raspoloženje ili podsjetiti vas na vaše omiljene stvari.
• Slušajte muziku koja vam se sviđa ili pogledajte film u kojem uživate.
• Idite onlajn i pogledajte web stranice za samopomoć.
• Razgovarajte s nekim o onome što vas pokreće ili potražite pomoć od stručnjaka.

Zapamtite – Tokom oporavka važno je zapamtiti da se nećete uvijek osjećati onako kako se osjećate sada. Problemi zbog kojih se samopovređujete mogu, uz pomoć i podršku, s vremenom biti pod vašom kontrolom ili čak nestati. Stvari mogu i postaju bolje! Uzmite vremena i budite strpljivi sa sobom. Oporavak se ne događa preko noći – to može biti spor proces. Počnite učiti kako se brinuti za sebe.

 

U slučaju pojave bilo koje od navedenih rizičnih ponašanja ili rizika koji ukazuju da se vi ili vaši bližnji suočavaju sa problemom samopovređivanja obratite se najbližem Centru za mentalno zdravlje, psihologu u vašem Domu zdravlja ili nekoj drugoj stručnoj osobi.