Stres od odrastanja u siromašnom i nestabilnom domaćinstvu utiče na djecu od 9 godina na genetskom nivou, skraćujući dio njihovih hromozoma za koji naučnici kažu da je ključni faktor starenja i bolesti. Istraživači kažu da su njihova otkrića prva koja dokumentuju ovu vrstu genetske promjene među djecom koja dolaze iz siromašnih (mahom manjinskih porodica) i daju snažan dokaz važnosti intervencije u ranom djetinjstvu u ranjivim zajednicama.
Istraživanje urađeno 2014. godine pokazalo je da odrastanje u siromašnom i nestabilnom okruženju utiče na 9-godišnju djecu na genetskom nivou. Istraživači su ispitali DNK male grupe 9-godišnjih afroameričkih dječaka koji su doživjeli hronični stres, kao rezultat odrastanja u porodicama sa lošim socio-ekonomskim statusom. Rezultati su pokazali da su tjelesne sekvence dječaka kraći od dječaka istog uzrasta i etničke pripadnosti koji su dolazili iz porodica stabilnijih i porodica bolje socio-ekonomske pozadine.
Ove tjelesne sekvence su ponavljajuće sekvence DNK koje se nalaze na krajevima hromozoma koje funkcioniraju kao neka vrsta kape za zaštitu genetskih informacija kada se DNK replicira. Oni postaju kraći svaki put kada se DNK replicira, a studije su pokazale da stres ubrzava to skraćivanje, služeći kao vrsta genetskog trošenja koja je slična starenju.
Naučnici su bili iznenađeni kada su otkrili značajne veze između skraćivanja tjelesnih pokazatelja dječaka niskog porodičnog prihoda, niskog nivoa obrazovanja majke, nestabilnosti porodice i oštrog roditeljskog stila, u poređenju sa dječacima koji su dolazili iz viših porodica sa višim prihodima i stabilnijeg i njegujućeg porijekla.
Osim toga, dječaci u nepovoljnom položaju koji su imali genetsku osjetljivost na dopamin i serotonin – neurotransmitere povezane sa srećom i osjećajem zadovoljstva – iskusili su ubrzano skraćivanje tjelesnih pokazatelja, gurajući ih dalje na putu prema stresu i bolesti.
„Prvobitno, mislili smo da će se ovakvi rezultati pokazati kod majki ove djece“, rekao je Colter Mitchell, vodeći autor studije i fakultetski istraživač u Centru za populacione studije i istraživačkom centru Univerziteta Michigan. „Ali mislim da je više iznenađujuće to što smo ovakve rezultate dobili kod dječaka sa 9 godina.”
Fizički danak siromaštva
Naučnici su već ranije dokumentovali kako stres zbog siromaštva može imati intenzivan fizički efekt na ljude, doslovno ih dovesti do neke vrste bolesti. Ali odnos između siromaštva i tjelesnih pokazatelja je relativno novo polje istraživanja. Elizabeth Blackburn, profesorica biologije i fiziologije na Kalifornijskom univerzitetu u San Francisku, bila je pionir modernih istraživanja tjelesnih pokazatelja dešifrirajući njihovu molekularnu strukturu i dobila je Nobelovu nagradu 2009. za svoj rad.
Naknadne studije su pokazale da skraćene tjelesne sekvence mogu poslužiti kao genetski indikator za znakove starenja i bolesti kod odraslih. Nedavno istraživanje ispitalo je vezu između stresnog okruženja i dužine tjelesnih sekvenci kod djece, otkrivši da izloženost nasilju, na primjer, znači kraće tjelesne sekvence kod 10-godišnjaka i da bebe i mala djeca koja su provodila više vremena u rumunskim sirotištima imaju kraće tjelesne sekvence od onih koji su u njima duže boravili.
Ali većina ovih istraživanja provedena je na bijeloj djeci, rekao je Mitchell. On i njegov tim željeli su znati može li dužina tjelesnih sekvenci poslužiti kao biomarker za stresne efekte siromaštva i porodične nestabilnosti prije nego što djeca u nepovoljnom položaju osjete te efekte kao odrasle osobe u obliku bolesti.
Da bi saznali, istraživači su pogledali grupu od skoro 3 000 crnih devetogodišnjih dječaka i njihovih majki koji su bili dio studije o porodicama u riziku na univerzitetima Princeton i Columbia. Ovaj projekt prati veliku populaciju djece rođene od 1998. do 2000. u urbanim područjima SAD-a, uglavnom iz vanbračnih zajednica.
Odabrali su mali uzorak od 40 dječaka: 20 onih koji su bili najugroženiji u pogledu prihoda porodice, stepena obrazovanja majke, da li je majka ikada patila od depresije, grubosti roditeljskog stila i stabilnosti porodične strukture. — faktori za koje se smatra da imaju veliki uticaj na stres u djetetovom okruženju — i 20 onih koji su bili najpovoljniji u pogledu tih faktora.
Tokom svoje analize, otkrili su značajnu povezanost između dječaka u nepovoljnom položaju i skraćene dužine tjelesnih sekvenci, u poređenju sa njihovim vršnjacima iz povoljnih socio-ekonomskih okruženja. Jedan od primjera je da udvostručenje porodičnog prihoda pokazuje povezanost sa tjelsenim sekvencama, koje su u ovom slučaju bile za 5% duže. Djeca čije su majke završile srednju školu imala su tjelesne sekvence koje su bile 32% duže; a u slučaju da su majke pohađale neki fakultet, ove tjelesne sekvence su bile za 35% duže.
Dalje, istraživači su uzeli uzorke pljuvačke od dječaka kako bi testirali prisustvo genetskih markera za osjetljivost na dopamin i serotonin i otkrili da ta genetska tendencija pogoršava efekt skraćivanja tjelesnih sekvenci kod djece u nepovoljnom položaju.
Da bi ilustrovao šta ta genetska tendencija znači, Mitchell se okrenuo uobičajenoj analogiji koju su napravili naučnici. “Neki ljudi su maslačak; bez obzira na okruženje, ispadaju isti i otporni su kada su suočeni sa stresnim okolnostima. Drugi ljudi su orhideje; oni su pod velikim uticajem svog okruženja. U dobrim okolnostima, oni cvjetaju”, ali, kako Mitchell objašnjava, “ako se čini da nešto krene naopako, oni se jednostavno raspadaju.”
“Osobe koje su predstavljene kao orhideje”, nastavlja Mitchell, “su ti koji imaju genetski marker za osjetljivost na dopamin i serotonin”. “Pojačava bilo koji signal koji dobijaju iz okoline“. “Ako je to dobro okruženje, onda je odlično, ali ako ste stalno u nepovoljnom okruženju, onda imate najgori rezultat.”
U smislu evolucije i preživljavanja najsposobnijih, posjedovanje tog biomarkera nije tako dobra stvar kada osoba živi u stresnom okruženju. „Općenito, želite da ljudi budu neosjetljivi na sve vrste okruženja“, objašnjava Mitchell, “kako bi se mogli prilagoditi i preživjeti u svim okolnostima”.
Međutim, on također ističe da genetska osjetljivost – kao i nalazi njegovog tima – sugerišu da rana intervencija u životima siromašne djece može imati dubok učinak.
“Djeca iz socio-ekonomski nepovoljnih porodica, također, mogu imati najviše koristi od bilo koje intervencije”, rekao je on, dodajući da su rezultati “stalna podrška ideji da moramo imati rane intervencije u ranom djetinjstvu koje pomažu u ublažavanju efekata ove vrste negativnog okruženja. A neka od te djece će imati mnogo više koristi nego što možemo zamisliti.”
Rezultati istraživanja objavljeni su u “Proceedings of the National Academy of Sciences”.
Leave a Reply