Svi imamo altruistički program koji je rezultat našeg porijekla, “loze” iz savršeno integrisanog, uravnoteženog, altruističnog sistema prirode. U prirodi sve ima svoj red, a u isto vrijeme svi se nekako nađu jedni drugima, ako ništa ne stoje jedni drugima na putu. S druge strane, naša jedinstvenost koja nas dijeli čak i od ostalih razvijenih primata – uzrokujući eksplozivnu, neuporedivu ljudsku evoluciju u prirodi, dok su drugi primati u osnovi ostali nepromijenjeni milionima godina – jedinstveni je, sebični, eksploatacijski i nezasitni Ljudski ego.
Sve češće razmišljamo i diskutujemo o tome da li su ljudi postali sebičniji nego što su bili? Da li su nekako do izražaja, posebno sada u vrijeme pandemije, do izražaja došle osobine sebičnosti i okrenutosti samo sebi, svojim potrebama? Koliko zaista “vidimo” ljude oko sebe ili da idemo dalje od toga, koliko reagujemo na probleme ljudi u vidu pružanja podrške ili nekog oblika pomoći?
Naša jedinstvenost kao ljudskih bića, je u tome što imamo obje opcije, i sebičnost i altruizam, dostupne u našem DNK/softveru.
Svi imamo altruistički program koji je rezultat našeg porijekla, “loze” iz savršeno integrisanog, uravnoteženog, altruističnog sistema prirode. U prirodi sve ima svoj red, a u isto vrijeme svi se nekako nađu jedni drugima, ako ništa ne stoje jedni drugima na putu. S druge strane, naša jedinstvenost koja nas dijeli čak i od ostalih razvijenih primata – uzrokujući eksplozivnu, neuporedivu ljudsku evoluciju u prirodi, dok su drugi primati u osnovi ostali nepromijenjeni milionima godina – jedinstveni je, sebični, eksploatacijski i nezasitni Ljudski ego.
Jedan od najvećih umova naše planete, Albert Einstein, izjavio je o egu:” Što više znaš, manji ti je ego, što manje znaš, veći ti je ego”.
Ego je zaista samo prepreka koju ljudsko biće treba prevazići.
Oduvijek je ego čovjeka bio pitanje polemika i rasprava. Koliko daleko ego može odvesti čovjeka možemo vidjeti na mnogim primjerima poznatih i manje poznatih osoba, onih sa uticajem i bez, kroz njihov govor i neprevaziđeno izražavanje u vidu Ja.. Mojee..Meni.. I do sada je u ljudskoj historiji ego dominirao našim razvojem, neprestano nas eksponencijalno gurajući naprijed – dok su naše altruističke, prirodne osobine ostale uspavane. Kao rezultat toga, čovječanstvo je postalo sve više nespojivo s uravnoteženim sistemom prirode, napuštajući, kršeći prirodne zakone koji održavaju ravnotežu.u univerzumu.
U prirodi smo postali poput bolesti, raka, stranog tijela. Kao rezultat dostizanja ovog kritičnog praga neuklopljenosti i istaknutosti, sada se naš sebični, egoistični sistem raspada, bespomoćno tonemo u globalnu krizu koja utiče na sve što radimo.
Da bismo izbjegli naizgled neizbježno, potpuno samouništenje, kako bismo spriječili samoistrebljenje čovječanstva, hitno nam je potrebna jedinstvena, svrhovita i vrlo praktična obrazovna metoda, koja nam može pomoći da aktiviramo uspavani, prirodni, altruistički program u nama. Tada ćemo moći uravnotežiti, dopuniti egoistični program koji ne možemo suzbiti ili izbrisati.
Samo kroz takav poseban „akt uravnoteženja“ moći ćemo se integrisati u prirodu. Istovremeno, izvorni egoistični program pomoći će nam da održimo određenu nezavisnost u prirodi čak i nakon integracije u nju.
To će dovesti do postizanja naše jedinstvene evolucijske ljudske svrhe, postajući jedini svjesni promatrači, svjedoci i partneri prirode kao rezultat ove neuporedive ljudske dualnosti, kontrasta.
Kao jedna od izraženijih pojava u današnje vrijeme povezana sa egom je nekontrolisana epidemija sujete. Sujeta ili taština je pojam koji ima negativnu konotaciju. Kada kažemo za nekoga da je sujetan to smatramo negativnom karakteristikom njegovog / njenog karaktera. Svi ljudi su sujetni, bez izuzetka, ali se ljudi razlikuju u stepenu izraženosti njihove sujete. Kada se u svakodnevnom govoru kaže za nekoga da je sujetan obično se misli na nekoga sa izraženom, prenaglašenom sujetom.
Zašto spominjemo sujetu? Zato što sujetne osobe karakterišu: preosjetljivost na kritiku i odbacivanje; izraženost želja da dobijanjem potvrdu od strane drugih ljudi; nisko samopoštovanje; čvrsto identifikovanje sa svojim egom i grčevito držanje za tu idenitifikaciju, što se sve u konačnosti veže sa veću usmjerenost ka sebi, veću sebičnost, a manju altruističnost, društvenu odgovornost i socijalnu pravednost.
Sujetne osobe su preosetljive na kritiku. One svaku kritiku doživljavaju intenzivno, lično, kao znak odbacivanja. Ako kritikujete sujetnu osobu ona će postati ljuta i povrijeđena i osjećaće se odbačeno. Sujetna osoba žudi za prihvatanjem i odobravanjem od strane drugih. Sujetna osoba je osoba gladna ljubavi. Sujetna osoba se oseća nevoljeno, a ne umije da voli sebe u zadovoljavajućoj mjeri. Zato ona traži potvrdu svoje vrijednosti od strane drugih ljudi. Spolja može djelovati arogantno, nadmeno i samouvjereno. Dok se iznutra osjeća nesigurno, povrijeđeno, usamljeno, odbačeno, bijesno i prazno.
Sujeta je “otrov za dušu” jer sprečava prirodan kapacitet osobe da se razvija i dostigne svoj krajnji cilj ličnog i spiritualnog razvoja, a to je sloboda od ega. Sloboda od ega ne znači gubitak ega, jer je to nemoguće. Sloboda od ega znači distanciranje od ega, svijest da ego postoji ali da je ego samo ego, a ne suštinska odlika nečijeg identiteta. Ego je samo filter kroz koji posmatramo sebe, druge i svijet. Iako imam ego ja sam mnogo više od njega.
Ego se sastoji od niza kulturnih i porodično uslovljenih vrijednosti, uloga i identiteta. Ego ne možemo razoriti niti izbrisati iz našeg uma, ali ga možemo prevaziđi. Možemo se izdići iznad njega, tako što ćemo uvidjeti da ego nije suština našeg bića. Svako ima ego ali niko od nas nije ego.
Studije pokazuju da, generalno, ljudi koji se osjećaju dobro, čine dobro – a isto tako i ljudi koji čine dobro osjećaju se bolje. Bogati nisu izuzetak. Davanje u dobrotvorne svrhe aktivira dijelove mozga povezane s nagradom i užitkom. Kao što je Shaw rekao, s tipičnom jasnom oštrinom: “Čovjek kupuje moralne zasluge potpisivanjem čeka, što je lakše nego okretanje molitvenog točka”. Dan Ariely, bihevioralni ekonomista sa Univerziteta Duke u Sjevernoj Karolini, je 2009. godine, proveo eksperiment ocjenjujući motiv “percepcije u javnosti“ u davanju dobrotvornih organizacija. Istraživanje je pokazalo da su nastupi toliko važni da čak i prevladavaju novčane podsticaje. Nema sumnje da vanjski izgled – percepcija javnosti, pomaže objasniti uspon moderne filantropije. Početkom 20. vijeka u SAD-u darivanje je bio način sticanja statusa onima koji su nedavno stekli bogatstvo. Neki istraživači objašnjavaju ponašanje donatora ekonomskim obrazloženjem: donatori ubiru korist od svojih doprinosa. Kad osoba donira univerzitetu, možda očekuje da joj dijete tamo studira. Kada doniraju bolnici, razmišljaju o danu kada će trebati njihove usluge. Međutim, 1990. godine ekonomist James Andreoni sa Kalifornijskog univerziteta u San Diegu pokazao je da ovaj model, poput modela čistog altruizma, ne obuhvata sve razloge zašto ljudi daju. Možda donatori uživaju u “toplom sjaju” od davanja. Na primjer, dobrotvori umjetnosti žele sebe doživljavati kao ljubitelje umjetnosti onoliko koliko žele pridonijeti umjetnosti.
Ponekad ljudi doniraju kad to radije i ne bi – ali jednostavno je to teško odbiti. Istraživači sa Univerziteta u Kaliforniji, Berkeley, proveli su eksperiment u kojem su tražili donacije od vrata do vrata. Neke su kuće dobile letak koji je najavljivao vrijeme dolaska osoba koje su prikupljale donacije, a druge su dobile letke bez određenog vremena. Na kraju, prikupljeni iznos od prijavljenih bio je 17% niži nego od ostalih. Eksperiment je ponovljen, osim što je ovaj put letak s napomenom popraćen neobaveznim kvačicom „Ne ometaj“. Novac prikupljen od grupe koja je označila polje bio je 35% manji od novca prikupljenog od grupe koja nije dobila obavijest.
Možda najoriginalniji odgovor na pitanje “zašto daju” ponudio je psiholog Ernest Becker. U svojoj nagrađenoj Pulitzerovom knjigom Poricanje smrti, Becker objašnjava da se ljudi koriste kulturom u borbi protiv naše svijesti o vlastitoj smrtnosti. Pokušavamo svom životu dati smisao koji će nas nadživjeti nakon smrti. To, ili se inače odvraćamo od egzistencijalnog „terora“ baveći se umom otupljujućim zabavama – koje danas mogu uključivati reality televiziju ili društvene medije.
Čini mi se da se trenutno nalazimo u vremenu kada trebamo gledati “kroz prste” zašto neko pruža podršku, jer je pomoć mnogima potrebna. Čak i više nego što možemo i zamisliti. Vrijeme je da počnemo odgajati generaciju altruističnih, samouvjerenih, samopouzdanih mladih ljudi koji će bar malo ispraviti ono što je čovjek kroz historiju uspio pokvariti. Savladajmo naš ego, smjestimo ga na nama ugodno mjesto. Oslobodimo se sujete jer drugima zaista vrijedimo onoliko koliko sebe vidimo vrijednim. Razvijajmo naš altruizam jer u krajnjoj liniji možda baš sebi budemo morali pomoći. 🙂
“Najefektivniji način da postaneš skroman jeste da radiš ono što ti tvoj EGO ne dopušta. Tako ćeš najlakše postati skroman čovjek”. (Hajrudin Hodžić)
Leave a Reply