Pravila ljubavi, zaljubljivanja, zabave i zadovoljstva se mijenjaju možemo reći svakodnevno. Ove promjene dolaze promjenom kulture, razvoja društva, stigmama, stilom života i općim životnim stilom i općenito gledajući promjenama u potrebama.
Prije ne tako puno desetljeća uticaj patrijarhata i drugih normi nalagao je čak i uređenje ljubavi, sklapanje brakova. U našem okruženju patrijarhat nije ni blizu pobijeđen, niti preveziđen ni u jednom smislu pa ni u smislu romantičnih veza i vjere u ljubav. Ono što oduvijek izaziva senzaciju i negativne komentare jesu romantične veze mlađih mušaraca i starijih žena. U suprotnom slučaju, veze mlađih žena i starijih mušaraca su okarakterisane kao trofejne, statusne i opravdane na više načina. Ali to nije tema rasprave. Pitanje je zašto veze mlađih mušaraca i žena koje imaju više godina od njih izazivaju negativne komentare i razloge zašto ne bi trebale biti održavane. To je i dalje stigma koja sa sobom nosi neodobravanje i odmahivanje glavom.
Da budem jasna, nemam kritičan odnos prema vezama u kojima su muškarci mnogo stariji od žena. Ali jednostavno ne mogu shvatiti šta sprečava društvo da prihvati obrnuto.
Zašto se moramo mrštiti na na usamljenu ženu ili samohranu majku, samodovoljnu ženu, uspješnu ili samo ženu zbog izlaska s mlađim muškarcem? Zašto moramo takve žene nazivati pogrdnim imenima, ili se rugati muškarcu koji izlazi sa ženom starijom od njega? Zašto je dobna razlika prepreka za jednu vezu, ali ne i kada je slučaj starijeg muškarca i mlađe žene?
Jedan od problema i postojanje ove stigme je što se našem društvu povezuje starost sa zrelošću i stabilnošću, posebno za muškarce, a mlađe žene sa ljepotom i plodnošću. U dogovoru o brakovima, roditelji preferira se par u kojem je „mladoženja“ stariji od „mlade“, jer to uspostavlja hijerarhiju u vezi, ali također, osigurava roditeljima da će se mladoženja “brinuti” o svojoj ženi. Budući da patrijarhalna društva poput našeg, muškarce doživljavaju kao pružatelje usluga, ne bi mnogi odobrili neiskusnog pružatelja usluga da vodi domaćinstvo, zar ne. Iako smo se možda udaljili od patrijarhata u mnogim aspektima svog života, on se i dalje drži našeg razmišljanja što se tiče ljubavi i odnosa, kako sam gore navela.
Odobravamo par koji označava polja na kontrolnoj listi koju pruža patrijarhat. Da li je žena mlada? Da li je muškarac zreo i dosljedan uloge nositelja trona u kući? Možda kada bismo promijenili pogled da je muškarac nosilac domaćinstva (iako mogu navesti bezbroj primjera gdje realno oni to nisu), možda bi tada počeli odobravati odnose između starijih žena i mlađih muškaraca.
Spol, religija, klasa, starost, sve su to kulturne barijere koje imamo na putu ljubavi, impuls nad kojim čovjek nema puno kontrole. Međutim, socijalna stigma i nadzor često prerano završavaju romanse koje nisu prihvaćeni u društvu. Često ne samo zbog nesuglasica romatičnog para već zbog pritiska društva i uticaja na ovakve romanse, romanse koje imaju sve predodžbe da budu zdrave dugotrajne veze. Samo hrabri, čvrsti ljudi uspijevaju te odnose unaprijediti, opstati, bez obzira na predrasude i stigme kojima su izloženi. Ali to ne znači da ih sve kritike koje im se upute nemaju uticaja na njih.
Opuštanje normi o odnosima, ograničeno na dob i uključuje i rasu i religiju i ekonomski status, čini se da je jednako rašireno i među muškarcima i ženama. Iako su muškarci još uvijek konvencionalno definisani u smislu potrebe braka sa relativno mlađom izabranicom, sličnog porijekla i višeg nivoa obrazovanja i prihoda, žene su dožvjele svojevrsnu revoluciju u ekonomskom, poslovnom i privatnom životu, pritisci društva i dalje postoje po pitanju zasnivanja porodice u kasnijim godinama. U tom periodu njihovi vršnjaci su ili zauzeti ili nisu više poželjni.
Biti sa mlađim muškarcem u romantičnoj vezi nije i ne smije biti više tabu.Onaj tabu, koji je pod velikim utjecajem frojdovskog poimanja da su starije žene zamjene za majku ili „pljačka kolijevke“.
Dugo nas je patrijarhat hranio idejom da žene trebaju tražiti muškarca koji će se brinuti o njoj, muškarca koji je obrazovaniji, ima bolji posao i zarađuje više novca. To je možda još uvijek u redu u davno napisanim bajkama srednjoškolskih djevojaka koje čekaju i sanjaju o svom Šarmantnm princu. Ta iluzija treba biti razbijena, bajka zaboravljena, zakopana. Kada pogledate odrasle žene, većina je samodostatna i nije im potreban takav neko. Žene žele saputnika, nekoga sa kim mogu podijeliti svoje dobre i one manje dobre strane, sa kojima mogu uživati u životu i biti ono što jesu.
Ako nas nešto trebaju naučiti trenutna previranja, društvene devijacije, negativnost, to je da trebamo biti ljubazniji i prihvatljiviji jedni prema drugima. Pogledajmo dalje od naše uslovnosti, od normi, vjerujmo više sebi i u ljubav koja je oko nas. Možda tada budemo vidjeli romantične veze onakvima kakve veze jesu, bez oznaka spola, rase, religije i dobi; samo ljubav i želja.
Leave a Reply