Mržnja je prirodna, a ljubav je više od toga – ljubav je natprirodna. Mržnja ne zahtijeva nikakav napor s naše strane jer je ona dio ljudskog postojanja. Mržnja je podstaknuta strahom ili njegovim blažim oblicima zabrinutosti i brige. Pristrasnost, uključujući rasnu, rodnu, etničku, vjersku i socioekonomsku, podstaknuta je sumnjom u sebe i osjećajem da zbog određenih ljudi ne možemo dobiti stvari koje su nam potrebne za preživljavanje. Da bismo se osjećali sigurnije, degradiramo one kojih se bojimo. Ponekad se mladi uče mržnji i oni vjeruju u taj govor mržnje jer dolazi od onih kojima oni vjeruju. Mržnja se ponekad prenosi s generacije na generaciju iako je govor mržnje nelogičan i nema dokaza. Mržnja ne zahtijeva ništa od nas, pa je lako prepustiti joj se. Sve što treba da uradimo je da odbacimo stvarnost i sve činjenice koje bi se mogle razlikovati od naših uvjerenja ispunjenih mržnjom.
Lako je mrziti, a teško je voljeti. Ovako funkcionira čitava shema stvari. Sve dobre stvari je teško postići; a loše stvari je vrlo lako dobiti.
Konfučije
U ovom trenutku mnogo je fokusa na mržnji i njenom porijeklu. Mržnja je direktno proporcionalna strahu koji čovjek osjeća i dugo je bila motivaciono sredstvo za kontrolu ponašanja. Što više možete uplašiti ljude, imate više kontrole nad njihovim srcima i umovima.
Ovaj alat su, kroz historiju, koristili beskrupulozni tirani i vladari da bi manipulisali čovječanstvom. Oni koji su žedni moći predstavljaju prijetnju i promovišu se kao zaštitnici vas, vaše porodice, vaše imovine ili čak vaše religije. To stvara zabrinutost, brigu ili čak strah.
Strah može izazvati nasilje nad onima kojih se bojimo čak i kada nema dokaza o opasnosti. Mnogi koji koriste strah za kontrolu ne vide opasnost od nasilne pretjerane reakcije. Političari ga koriste jer rezultira izbornim pobjedama. Mediji ga koriste jer prodaju novine i televizijske reklame, a koriste ga čak i vjerske vođe kako bi popunile svoje redove u vjerskim objektima. Ali, strah stvara mržnju, a to donosi nasilje. U većini slučajeva ovo je neželjena posljedica.
Srećom, strahovi ne stižu uvijek tako daleko. Ponekad strah uzme maha, a da nismo ni svjesni da se stav i misli mijenjaju. Posljedice tog straha je niz emocionalnih trauma koje mogu dovesti do napuštanja uspješne karijere ili imanja sretnog i zadovoljavajućeg života.
Prije nego što je prekasno, možemo krenuti u otkrivanje zašto su se naše misli toliko promijenile i kako da rehabilitujemo tu osobu kakva smo nekada bili. Kroz obrazovanje i naporan rad svi smo stekli uvid koji nam je potreban da bismo bili zadovoljni sobom.
Mržnja je prirodna, a ljubav je više od toga – ljubav je natprirodna. Mržnja ne zahtijeva nikakav napor s naše strane jer je ona dio ljudskog postojanja. Mržnja je podstaknuta strahom ili njegovim blažim oblicima zabrinutosti i brige. Pristrasnost, uključujući rasnu, rodnu, etničku, vjersku i socioekonomsku, podstaknuta je sumnjom u sebe i osjećajem da zbog određenih ljudi ne možemo dobiti stvari koje su nam potrebne za preživljavanje. Da bismo se osjećali sigurnije, degradiramo one kojih se bojimo. Ponekad se mladi uče mržnji i oni vjeruju u taj govor mržnje jer dolazi od onih kojima oni vjeruju. Mržnja se ponekad prenosi s generacije na generaciju iako je govor mržnje nelogičan i nema dokaza. Mržnja ne zahtijeva ništa od nas, pa je lako prepustiti joj se. Sve što treba da uradimo je da odbacimo stvarnost i sve činjenice koje bi se mogle razlikovati od naših uvjerenja ispunjenih mržnjom.
Ljubav je, s druge strane, natprirodna. Zahtijeva da prevaziđemo ljudsku potrebu da budemo defanzivni i da imamo visoka očekivanja od drugih kako bismo se osjećali sigurno.
Ljubav, također, zahtijeva da imamo samopouzdanje da možemo da se nosimo sa životnim izazovima i da vjerujemo da ćemo uspjeti. Zahtijeva da smo voljni hodati u koži druge osobe kako bismo mogli vidjeti stvari očima drugih i osjetiti njihov bol.
Imati mržnju je kao piti otrov i očekivati da se neko drugi otruje. Mržnja počinje u nama samima. Mržnja je destruktivnija za nas više od bilo koga drugog. U svijetu u kojem danas živimo, mržnja svuda ima negativan uticaj. Kada je naše okruženje zasićeno negativnim radnjama, emocijama i mislima, to može drastično uticati na nas. Važno je naučiti kako se nositi s tim neprijateljskim silama i ne dozvoliti im da nas unište i utiču na naše razmišljanje i djelovanje. Ne možemo u potpunosti kontrolisati negativne uticaje u našem životu, ali možemo kontrolisati kako oni utiču na nas i ne dozvoliti da budemo uvučeni. Čini se da mržnja leži izvan nas, ali se brzo može razviti unutar. Mržnja postoji u našem vanjskom okruženju, medijima, društvenim medijima i ličnim odnosima, što sve čini dio našeg identiteta. Možemo biti dovedeni u sukob kada je naš identitet doveden u pitanje. Naš je posao promijeniti način na koji reagujemo na mržnju kako ne bismo mrzili druge.
Moramo biti voljni izaći iz naše zone udobnosti, napustiti predrasude i imati hrabrosti zahtijevati svijet koji je oblikovan pravdom, a ne ljudskim strahom.
Ljubav je spremnost da se žrtvujemo za veće dobro svih ljudi.
Iako smo stvorenja navike, možemo se promijeniti i moramo biti svjesni sebe. Imamo potpunu kontrolu nad sobom i tu treba da počnemo da pretvaramo mržnju u ljubav. Da bi se promijenila, osoba mora poželjeti promjenu prihvaćanjem i primjenom drugačijeg načina razmišljanja. Radeći ovo, možemo imati tačan stav o drugim ljudima i svijetu općenito. Riječ “svjestan” može izgledati kao kliše izraz, ali može značajno uticati na naš život i način na koji se ophodimo prema drugima. Svjesni smo svojih emocija i otvoreniji smo prema vanjskim informacijama i gledištu kada smo svjesni. Ljutnju možemo zamijeniti saosjećanjem tako što ćemo biti svjesni svojih predrasuda i uvijek svjesni svojih emocija. Kada postanemo svjesni, transformišemo svoje unutrašnje okruženje u mirno. Mir i saosećanje se mogu postići i prevesti u naše spoljašnje okruženje kada uložimo trud i energiju u sebe.
Granica između ljubavi i mržnje je tanka. Ove dvije emocije dijele zajednički nazivnik, intenzivnu strast, ali one utiču na nas da radimo potpuno suprotne stvari. S obzirom da je ta linija između mržnje i ljubavi takva, možda se pitamo je li uopće moguće pretvoriti mržnju u ljubav. Mržnja je nezdrava i predstavlja veliki teret koji se nosi. Mržnja stvara stres i može postati veliki faktor u izazivanju fizičkih oboljenja. Kada su naša tijela i um zdraviji, zdraviji su i naši odnosi s drugim ljudima. Kada svoju mržnju pretvorimo u ljubav, naš mozak oslobađa dopamin, poboljšavajući naše raspoloženje. Pretvaranje mržnje u ljubav može izgledati kao da je lakše reći nego učiniti. Međutim, možete raditi stvari, kao što je pomaganje drugima, meditacija i prisustvo. Kada pomažemo drugima, manje razmišljamo o sebi i bavimo se stvarima koje nas frustriraju ili negativno utiču na nas. Meditacija nam omogućava da imamo viši nivo samosvijesti. Čak i samo nekoliko minuta dnevno može nam pomoći da rasvijetlimo razloge zašto smo uopće puni mržnje i da nam pokaže kako da je pretvorimo u ljubav. Konačno, boravak u sadašnjem trenutku i promatranje svojih osjećaja omogućit će nam da se pravilno nosimo sa svojim emocijama. Mržnja se često dešava kada smo u “nesvjesnom” modu, dopuštajući da okidači ili loša sjećanja iz prošlosti utiču na naše trenutne postupke.
Granica između ljubavi i mržnje je tanka. Ove dvije emocije dijele zajednički nazivnik, intenzivnu strast, ali one utiču na nas da radimo potpuno suprotne stvari. Postalo je mnogo lakše dozvoliti sebi da mrzimo nego izabrati da volimo.
Tu poruku dobijamo sa svih strana. Iz medija, društvenih mreža, poruka političara, skupova. Kontroverza se prodaje bolje od seksa, a kada kombinujete to dvoje, imate skoro svaki časopis koji vidite u redu za kupovinu u prodavnicama.
Ako ste “konzervativni” svaki sat vas podsjećaju kako su “liberali” zli i aktivno rade na potkopavanju civilizacije. Ako ste “liberalni”, onda je suprotno, konzervativci nas vraćaju u 18 vijek i dalje. Stvarni sastojci poruke se mijenjaju svakodnevno, sedmično, mj
esečno, ali recept je isti već godinama: iskoristiti neznanje koristeći strah, ponovo uvesti nusprodukt straha da bi se nastavilo neznanje. Stvoriti nepovjerenje, i kroz to nepovjerenje uzgajati ovisnost o Njima kao o Jedinoj Pouzdanoj poruci. Napravite malo „nas“ i naglasite koliko smo veliki i bolji od „njih“.
Moramo napraviti veće Nas, a manje Njih.
Moramo prestati iskorištavati i demonizirati neznanje i početi ga slaviti kao priliku za učenje, širenje perspektive i povećanje povezanosti s drugima. Neznanje nije loša stvar. Svi smo neupućeni u mnogo stvari, a svi su počeli potpuno neupućeni u ono o čemu mislimo da sada toliko znamo. Namjerno neznanje, nešto što ohrabrujemo svojim demoniziranjem neznanja, opasno je. Ako nekog dovoljno pretučete i pošaljete u rupu, prestaće da pokušava da izađe i počeće da shvata kako je u njihovoj rupi lijepo.
Imamo dva izbora
Ponekad je utješno razmišljati o svijetu kao crno-bijelom, lako razumljivom, gdje postoji jedno “ispravno” i jedno “pogrešno”. Ako neko vjeruje u X, onda je u pravu, na našoj je strani, volimo ih, zagrlimo se. Ako neko vjeruje u Y, griješi i mi ih mrzimo i voljeli bismo da nisu živi.
- Možemo i dalje dozvoliti sebi da mrzimo
Ljudi koje ne razumijemo; ljudi sa kojima mislimo da se ne slažemo; ljudi koje poznajemo sa kojima se ne slažemo; ljudi čiji je sistem vjerovanja drugačiji od našeg, ili štetan, ili pogrešan, ili čudan; ljudi koji su radili loše stvari; ljudi koji nisu dobri prema nama, ili nas ne vole, ili nas mrze; ljudi koji su dio Njih, a ne jedan od Nas.
- Ili možemo početi birati da volimo
Možemo prepoznati svoju moć izbora, shvatiti da razumijevanje može biti plodonosnije od namjernog neznanja i početi vjerovati da je moguće da ako dopustimo i ohrabrimo ljude da izađu iz svojih rupa, njima će se više dopasti ovdje (iako će u početku biti strašno, ali zato smo tu da pomognemo).
Ne moraju svi imati ista uvjerenja, samo trebamo početi vjerovati u sve. Stoga, bilo iz straha, od nepoznatog, iz zavisti, pokušajmo razumjeti druge ili razumjeti sebe i posegnimo za boljim i prestanimo mrziti. Ako dođemo barem do tačke da nekoga ne mrzimo, čak i ako ga ne volimo, postigli smo mnogo. Put ka ljubavi će se otvoriti sam od sebe, ali prvo moramo savladati prepreku mržnje.
“Ponašajte se prema ljudima kao da su ono što bi trebali biti i pomozite im da postanu ono oni su sposobni da budu.”
– Johann Wolfgang von Goethe
Leave a Reply